Nakon lockdowna 2020. godine, nekad početkom ljeta, vidio sam vijest o organizovanju povorke ponosa, koja me je neprijatno iznenadila, iako sam prisustvovao prvoj Bh. povorci (i svakoj dosad održanoj). Isto sam komentarisao sa Jasminom Hasanovićem, pa smo našu kritiku - kao saveznici LGBTIQ populacije i Bh. povorke ponosa - iznijeli u zajedničkom tekstu objavljenom početkom augusta. U trenutku kada je broj zaraženih svakodnevno bio u prosjeku 300, rekli smo da je “ne rukovati se, držati distancu i izolirati se uopće, današnji (je) oblik solidarnosti” te da “otkazivanje povorke pokazuje solidarnost sa svim obespravljenim, potlačenim i pogođenim sadašnjom krizom”.

Pored naše kritike, organizatoricama i organizatorima Bh. povorke ponosa smo “predložili” potez koji bi možda povorku koštao donatora, ali koji bi bio najveći udar homofobima, a to je da “novac od projekta usmjeri članovima LGBTIQ zajednice koji su zbog posljedica pandemije ostali bez sredstava za život”. Također, zaključili smo, ovaj potez bi pokazao da je povorka “borba svih nas, a ne samo nekih”.


Ponosni zajedno?

Organizacioni odbor Bh. povorke ponosa objavio je 16. februara 2023. godine da će se ovogodišnja, četvrta Bh. povorka ponosa održati u subotu 24. juna u Sarajevu. Najava održavanja povorke, dakle, došla je više od četiri mjeseca (!) ranije uz poruku “Zabilježite sebi datum”. Prije mjesec dana, predstavljen je i slogan povorke - Ponosni zajedno - kada je istaknuto da “savezništvo ne znači samo da deklarativno budemo saveznici nego da ponosno svi budemo uz ovu zajednicu u borbi za ravnopravnost i jednakopravnost, ljudska prava i slobode, odnosno siguran prostor za sve nas” i da je “bitno da saveznici i saveznice budu vidljivi u svojoj podršci svojim prijateljima, prijateljicama i poznanicima i cjelokupnoj zajednici u BiH”.

No, izgleda da saveznice i saveznici od kojih LGBTIQ zajednica očekuje podršku – barem oni za koje sam ja subjektivno mislio da jesu – nisu sebi zabilježile_i ovaj datum kako bi bili dio (i) ovogodišnje povorke ponosa. Pa organizuju događaj(e) u isto vrijeme kada se odvija ovogodišnja šetnja i nastupajući program.

Tako recimo jedna, nezavisna, DIY kulturna institucija, čiju sam crowdfunding kampanju podržao donacijom, i čije događaje posjećujem kad god mogu, u subotu 24. juna – javiće mi putem newslettera – u 19 sati organizuje otvaranje izložbe. Baš u subotu 24. juna, i baš u 19 sati!

Ustvrdili smo već da se termin održavanja povorke znao više od četiri mjeseca ranije, pa se logično postavlja pitanje, zašto se otvaranje izložbe moralo organizovati baš na ovaj dan/datum? U redu i datum, ali zašto baš u 19h, kada se šetnja završava i počinje program povorke koji će trajati do 21h? Zašto se otvaranje izložbe nije moglo - a vjerujem da jeste - organizovati u 20h, ili uspostaviti komunikaciju sa OO Bh. povorke ponosa, pa otvaranje izložbe organizovati u 21h, kada završava program na Trgu Susan Sontag?

Da li je namjerno, kako bi se imao argument, “opravdanje” da se nije moglo prisustvovati povorci, ili je pak nenamjerno, nije ni bitno. Bitno je to da ovakav čin ne pokazuje solidarnost, ni savezništvo sa LGBTIQ zajednicom i Bh. povorkom ponosa.

Ukoliko je radi dva “strana” gosta koja učestvuju na otvaranju izložbe, moglo im se – i trebalo – fino reći da se u to vrijeme dešava šetnja i program povorke i da se otvaranje ne može desiti u 19h. Ukoliko je pak uslov tih “stranaca” bio da se otvaranje desi izričito u ovo vrijeme, a organizatori/ce su na to bezuvjetno pristali, onda se radi o - (auto)kolonijalizmu.

Pored toga što je nesolidaran, ovaj potez je pucanj u vlastitu nogu. Jer velika većina ljudi koji_e posjećuju Bh. povorku ponosa su zapravo ljudi koji posjećuju događaje ove institucije. Tako da vjerujem, i nadam se, da će većina i ove godine biti na povorci, dok je moguće da će samo mali broj ljudi otići na samo otvaranje izložbe.

No, nadam se da će naučiti iz ove greške. I ne ponoviti je. Kako oni tako i druge (kulturne) institucije, autonomni prostori, nevladine organizacije, mediji, muzičarke i muzičari čija podrška, solidarnost i savezništvo znači LGBTIQ populaciji i Bh. povorci ponosa. Na kraju, znači svima nama, čitavom društvu.

Podržati povorku ponosa i odbiti od sebe homofobni dio publike, nije nikakva šteta. Veća je šteta, za čitavo društvo, ne podržati je i ne pridružiti se, biti apatična masa, “normalna” većina, plašljiva srna. Vidimo se u subotu, 24. 6. u 18h. Na povorci.

Minel Abaz, Prometej.ba