Uvažavajući, poštujući i prije svega podržavajući LGBTIQ zajednicu u Bosni i Hercegovini i Bh. povorku ponosa, autori ovog članka su u dva navrata iznijeli svoje mišljenje o tome zašto je otkazivanje ovogodišnje Bh. povorke ponosa dio upravo onoga za šta se Povorka zalaže - jednakosti, solidarnosti i kolektivnog djelovanja. Slažemo se da su mnogi problemi isplivali na površinu sa zatvaranjem u kuće, kao što je i kriza prouzrokovana pandemijom samo ogolila strukturne nejednakosti i paradokse razvijenog kapitalističkog društva današnjice. Tržišna logika komodifikacije javnih dobara, u prvom redu zdravstva, pokazala je kako se borba protiv zajedničkog neprijatelja svela prebacivanjem odgovornosti na pojedinca pa se, paradoksalno, kao najveći čin društvenosti i izraz solidarnosti nametnulo uzdržavanje i odsustvo fizičkog kontakta. Stoga je insistirati na slobodi (izlaska iz četiri zida) prije sigurnosti (kao zdravlja) postalo opasnim, ako ne i međusobno uvjetovanim.

Analizirajući “novo normalno” i pišući u kontekstu trenutka u kojem živimo, smatramo da su organizatori i organizatorke učinili jedinu, u trenutku kada je skoro 20 dana broj novozaraženih u prosjeku 300, ispravnu odluku za svoju zajednicu, ali i šire bosanskohercegovačko društvo, jer – ne rukovati se, držati distancu i izolirati se uopće, današnji je oblik solidarnosti. Tako se pokazuje poštovanje prema drugima s obzirom da svako od nas može biti nosilac virusa. Izlazak na ulicu stoga nije nužna potreba borbe, kako kažu organizatori, već upravo suprotno. “Neučinkovite simbolizacije” koje nas izlažu nepotrebnim rizicima – kao poziv da se rizik ignoriše i vrati se u “normalan” život – puno su gore od sjedenja kući.

No, kakve to veze ima sa borbom za zajednicu koja je ionako gurnuta među svoja četiri zida, koja traži osnaživanje - upravo kroz “izlazak iz ormara” i šetnje poput ovih, o čemu svjedoči historijat LGBTIQ pokreta i povorki? Značaj leži u tome da se Povorka ne shvati kao puka, obična i beznačajna šetnja, već kao širi prostor emancipacije i re-kodiranja bosanskohercegovačkog društva, parodija njegovoj konzervativnoj geometriji i polje koje daje misliti izvan nje. Drugim riječima, da se borba za prava LGBTIQ zajednice ne shvati kao parcijalna borba jedne društvene grupe, već kolektivna borba protiv jedne “normalnosti” koja sada mora postati integralnim dijelom oblikovanja “nove normalnosti”. Prava LGBTIQ zajednice propituju isključujuće matrice etničkog na čijim je fundamentima sam društveno-politički sistem zasnovan, pa se borba za njegovo priznanje mora prepoznati kao dio jedne šire borbe koja je izvan koordinata prevladavajućih političkih identiteta koje oni jednostavno ne mogu obuhvatiti unutar sebe. Borba za šira ljudska prava tako udara u samu legitimacijsku bit imaginarnih etničkih kategorija, njihovo konzervativno, religijsko ishodište, odakle se najdirektnije crpi njihova različitost i političnost na kojima je postratno bosanskohercegovačko društvo i izgrađeno i pomoću kojeg se desnica politički materijalizira.

Otkazivanje povorke pokazuje solidarnost sa svim obespravljenim, potlačenim i pogođenim sadašnjom krizom – svim radnicama i radnicima, zdravstvenom osoblju i zdravstvenom sistemu koje je na prvim linijama fronta od samog izbijanja virusa i koji nas mjesecima mole da budemo odgovorni, zaštitimo sebe i druge, jer ćemo tako najbolje pomoći njima i sebi, pa i samoj zajednici. Paradoksalno, iako suprotno nazivu kampanje, otkazivanje Povorke dok poziva na povratak nazad u četiri zida (koja život znače!) zapravo smješta LGBTIQ zajednicu u društvo kojem teže - integralno, solidarno i inkluzivno bosanskohercegovačko društvo koje sada i samo ima priliku osjetiti kako je biti u svoja “četiri zida” uz osjećaj da te ostatak društva smatra “bolesnim” jer ga možeš “zaraziti”.


Svi smo Povorka

Svakako, zatvaranje u svoja četiri zida pokazalo je dobre (rad od kuće, nepotrebna putovanja, smanjenje zagađenosti zraka, porast kreativnosti, završavanje obaveza online, distribucija mnoštva sadržaja) i loše strane (psihološka pogoršanja, nasilje nad ženama...). Tu smo vidjeli da je pitanje LGBTIQ zajednice ne samo identitetsko, već prije svega pitanje koje ovisi o međusobnim silnicama materijalnih uslova - ne samo da su nekima bližnji ili pak oni sami (bili) pozitivni, već su mnogi dobili otkaze, poslani na rad od kuće ili čekanje, a onima koji su u prekarijatu projekti su odgođeni za narednu godinu, što umnogome otežava materijalne uslove na svim stranama.

Iako su organizatori Bh. povorke ponosa planirali u narednom periodu organizovati javne tematske diskusije koje će problematizirati i dekonstruisati pitanje prava i slobode na okupljanje, te sa javnosti dijeliti probleme i prepreke sa kojima se LGBTIQ zajednica suočavala tokom organizacije druge Bh. povorke, potrebno je razmisliti i o materijalnim uslovima istog broda u kojem smo svi - i od čijeg puta svi ovisimo. Bilo bi, zato, značajno razmišljati o konkretnom doprinosu na pomoći zajednici, nezaposlenim ljudima, radnicama i radnicima i drugim ugroženim grupama. Konkretno, kad bi to bilo moguće, novac od projekta usmjeriti članovima LGBTIQ zajednice koji su zbog posljedica pandemije ostali bez sredstava za život. Jer, pomoć sopstvenoj zajednici, u konačnici pomoć je cjelokupnom društvu, kao primjer kakvu viziju društva nudimo i želimo - otvorenog i uključujućeg, namjesto zatvorenog i isključujućeg. Takav potez bi bio najveći udar homofobima koji slave otkazivanje Bh. povorke ponosa. Također bi doprinio da, u godinama i povorkama koje nam dolaze, vidimo združene sindikate i radnike/ce, izbjeglice, migrante, Rome, osobe sa invaliditetom, obespravljene studente, nezaposlene, prekarne akademske i druge (za sad) zaposlene na Bh. povorci ponosa kako pokazuju solidarnost sa još jednom ugroženom skupinom u društvu, jer mnogo važnije od paradnog tona jedne šetnje jeste umrežavanje socijalnih borbi koje jedna drugu treba da podupiru. To bi bio suštinski poduhvat i značio bi iskorak prema umrežavanju borbi čiji uspjesi zavise jedni od drugih. Tada bi donatori možda napustili finansiranje Povorke - ali to je cijena koja se treba platiti - jer bi se borbi pridružili ljudi i Povorka bi bila borba svih nas, a ne samo nekih.

Naše borbe su zajedničke!

Pišu: Minel Abaz i Jasmin Hasanović, Prometej.ba