Prije nekoliko dana, komentarišući potez premijera KS Edina Forte, za ISK sam napisao kako ne volim sve što vole građanke i građani Bosne i Hercegovine, kako za države nemam ljubavi, te kako sa svojim sugrađankama i sugrađanima ne dijelim ni politička, ni bilo koja druga uvjerenja. Zajedničko nam je samo ekonomsko, društveno-političko, mentalno, muzičko i intelektualno siromaštvo koje dijelimo živeći u Sarajevu i Bosni i Hercegovini.

Ne služim nikome i ničemu, ni masi, ni državi, ni narodu, pa shodno tome nisam osjetio nikakvu potrebu da prisustvujem protestima održanim jučer ispred zgrade OHR-a u Sarajevu. Zašto? Pa kako sam rekao iznad, ne dijelim političke stavove ni uvjerenja sa građanstvom Sarajeva i BiH. Nažalost, dijelimo isti geo-fizički prostor, ali mogu birati da ga ne dijelim sa političkim skupom stranaka iz Sarajeva. Ako već ne dijelimo političke stavove i uvjerenja, zašto bih dijelio politički prostor za konzervativcima i kriminalcima iz SDA kao što su Haris Zahiragić, Šefik Džaferović i Bakir Izetbegović, proto-fašistima i homofobima iz NiP-a kao što su Elmedin Konaković, Denis Zvizdić i Aljoša Čampara, beskičmenjacima iz SDP-a kao što su Nermin Nikšić i Denis Bećirović, oportunistima iz SBB-a kao što je Fahrudin Radončić i Sulejman Memo Haljevac, te opskurnim pojavama kao što su Željko Komšić, Reuf Bajrović i Nihad Aličković?!

Iako smatram da je broj od 7.000 građana prevelik za ovaj skup, drago mi je da je više ljudi koji ga nisu posjetili i da su neki otišli kada su došli i vidjeli ko je sve tu i na šta to sve liči. Bilo je mučno gledati kako eksploatisani, poniženi i poraženi stoje u istom redu sa svojim eksploatatorima, svojim gospodarima, onima koji ih godinama uništavaju, ponižavaju, pljačkaju, zbog kojih je pravde, para, demokratije - pa i države! - sve manje. Zbog kojih je korupcije, fašizma i odlaska iz Bosne i Hercegovine sve više. Jučerašnji skup u Sarajevu bio je čista ideologija. Jučer smo na praktičnom primjeru mogli vidjeti definiciju Karla Marxa prema kojem je država “organ klasne vladavine, organ ugnjetavanja jedne klase od strane druge; ona je stvaranje “poretka” koji ozakonjuje i učvršćuje to ugnjetavanje, ublažujući sukobe klase”.

Naravno, nemojte pomisliti da imam potpunu empatiju i razumijevanje za potlačene. Nemam. To je masa koja voli i zaziva rat, zločine, silovanja, pljačke, ubistva, koja nema empatije prema drugim i drugačijim, recimo prema - i fizički ugroženoj - LGBTIQ manjini, to je opčinjena, konzervativna masa koja učestvuje u ekocidu i urbicidu. To su građanke i građani koji hoće građansku BiH, a redom glasaju za etno-nacionalne, nacionalističke i konzervativne stranke, najmanje ili nikako za “građanske”, liberalne i/ili lijeve stranke i političke subjekte, ukoliko takvih uopšte ima u Bosni i Hercegovini.

Oni su i jučer iskorišteni kao korisni idioti i idiotkinje od strane vladajućih i tzv. opozicionih - kako se oni vole nazvati - probosanskih političkih stranaka za otimanje protesta (ako su uopšte bili građanski organizovani), za bacanje prašine u oči te za to da se zaborave sve prethodne godine procvata kriminala, korupcije, nepotizma, njihove međustranačke dogovore, obračune, interese. Jer, država iznad svega.

No, desio se jedan pozitivan moment koji ulijeva nadu. On ne mora nužno biti dobar, jer ljudi koji su to uradili mogu biti iz nekih drugih (možda čak i gorih) političkih opcija, ali ipak mislim da je vrijedan pomena. To je trenutak kada Šefik Džaferović uz asistenciju SDA uličnog šerifa koji zavodi moral, Harisa Zahiragića, prilazi Dervi Sejdiću i traži da se obrati masi putem mikrofona. U tom trenutku, iz mase se čuju povici negodovanja i odbijanja da se Šefik Džaferović obrati. Jurišnik Zahiragić, kako on to najbolje zna, odmah počinje upirati prstom i svađati se sa građaninom koji ne dozvoljava govor Šefiku Džaferoviću, insistirajući da “predsjednik” govori. Možda će neko smatrati da se ovim činom ovaj građanin (ili više njih) promovisao, ali to nije bitno. Time se ne treba zamarati, već odlučno pokazati zube vladajućoj klasi, uvijek i svuda, kao što je uradio ovaj gospodin. Nema dijaloga sa vladajućom klasom! Naročito na ovakvim skupovima i protestima. Ovaj moment može biti početak sistemske, radikalne borbe i promjene, jer ovakvi činovi pojedinki i pojedinaca koji su ustali protiv SDA i toga da se “predsjednik” Džaferović (niti bilo ko drugi) obrati na građanskom skupu punom stranačkih aktivista pokazuju da možda ima nade (bez optimizma) za BiH.

Naravno, civilizacijski iskorak bio bi da je ovaj građanin, nezadovoljni radnik, shvatio da su etnički, nacionalni i vjerski antagonizmi, pa i država Bosna i Hercegovina samo maska pod kojom elita skriva temeljni antagonizam svakog društva, onaj klasni.

Te da je na skupu na kojem su eksploatatori i gospodari naših života, iskoristio svoje pravo i moć pa ih u potpunosti marginalizirao i otjerao, te pozvao sve ostale nezadovoljne radnice i radnike u generalni štrajk, samoorganizaciju i borbu.

Da je rekao: jesam Bošnjak, ali sam i radnik, potlačen i ponižen, stoga borba protiv onih koji su me opljačkali! A i Evropa da se ostavi Bosne i Hercegovine. Ne bi li to bio civilizacijski iskorak? Bila bi to, još, i poetska pravda.

Minel Abaz, Prometej.ba