Balkan (dio) godine 1912.


U vreme Balkanskih ratova, jedan od najvažnijih anti-imperijalističkih glasova u Austro-Ugarskoj, na kog su se ugledali mnogi južnoslovenski revolucionarni marksisti, bio je mađarski socijalista Jožef Poganj. Njegova bogata politička karijera vodiće ga od ministarskog mesta tokom Mađarske sovjetske republike do revolucionarnih avantura u Nemačkoj i Americi, da bi, kao i mnogi njegovi saborci iz 1919. godine, na kraju stradao pod lažnim optužbama u Staljinovim čistkama. Iako je bavljenje Balkanom bilo samo jedna kratka epizoda u njegovom životu, ostavio je za sobom jednu od najkvalitetnijih kritika austro-ugarskog imperijalizma na Balkanu, koja predstavlja i značajan istorijski dokument i još uvek aktuelan prilog marksističkom razumevanju problema imperijalizma.

II deo: Austro-Ugarska je kriva

III deo: Mržnja među Austro-Ugarskom i Srbijom

IV deo: Opasnost svetskog rata


Kada je, 1912. godine, u Budimpešti izašao pamflet „Balkanski rat i austro-ugarski imperijalizam,“ izazvao je skandal ne samo u građanskim krugovima, nego i unutar samog radničkog pokreta. Mađarski marksista Jožef Poganj (József Pogány) predstavio je beskompromisnu kritiku austro-ugarskog imperijalizma i direktno okrivio vlasti u Beču i Budimpešti za eskalaciju situacije na Balkanu. Poganj je od ranije bio poznat kao deo levice u Socijaldemokratskoj partiji Mađarske, koja se zalagala za revolucionarniju politiku od austro-marksističke većine.[1]

Austro-marksisti su se odlikovali borbom za rešenje nacionalnog pitanja kroz princip personalne autonomije, što znači da bi se različite nacije unutar multietničke države ujedinjavale u političku zajednicu ličnim izjašnjavanjem i biranjem predstavnika, a ne na osnovu života na jednoj kompaktnoj teritoriji na kojoj imaju svoje institucije. Zamišljeno je da se nacije organizuju slično kao što rade verske grupe, bez korišćenja etniciteta kao osnove za teritorijalni suverenitet. Ideja je bila da se na ovaj način reši nacionalno pitanje i stvori prostor za „čistu“ klasnu borbu. Međutim, kao što su kritičari primećivali, ovaj pristup je bio slep za postojeće probleme nacionalne opresije u Mađarskoj, kao i za njenu klasnu dimenziju. Iako su austro-marksisti deklarativno bili protiv nacionalizma, oni su de fakto podržavali teritorijalno i političko jedinstvo Austro-Ugarske, te su se time stavljali na stranu njenih imperijalističkih ciljeva. Ovo je primetio još Dimitrije Tucović u vreme aneksije Bosne i Hercegovine, kada su austro-marksisti podržali aneksiju, dok je on tvrdio da Bosna i Hercegovina ne treba da potpadne ni pod vlast Austrije ni pod vlast Kraljevine Srbije. Iako je u debati Tucović optuživan za srpski nacionalizam od strane vodećih austro-marksista, Ota Bauera i Karla Renera, kada je 1914. godine izbio Prvi svetski rat, Tucović je, za razliku od Bauera i Renera, odbio da se stavi na stranu „svoje“ države, te je, kao i većina Srpske socijaldemokratske partije, osudio svetski rat kao imperijalistički.[2]

Srpski socijalisti u Austro-Ugarskoj, od kojih su mnogi, poput Tucovića, bili na internacionalističkim pozicijama koje su odbacivale i austro-ugarski imperijalizam i ekspanzionističke tendencije srpske monarhije, takođe su se suočavali sa optužbama za nacionalizam od strane rukovodstva Socijaldemokratske partije Mađarske. Zbog toga su uspostavljali saradnju sa mađarskim socijalistima-internacionalistima, čiji teorijski vođa i najznačajniji predstavnik je bio Ervin Sabo. Među tim srpskim socijalistima je bio i urednik novosadskog lista „Sloboda,“ tipografski radnik Lazar Vukičević, potonji učesnik Oktobarske revolucije i Mađarske sovjetske republike, kog će nacistički okupatori streljati u Jajincima 1941. godine. Poganj i Vukičević brzo su se prepoznali kao politički saveznici. Za Poganja, „Balkanski rat i austro-ugarski imperijalizam“ bio je momenat kada se profilisao kao marksistički mislilac u Ugarskoj. Za Vukičevića i srpske socijaliste, pamflet je bio prilika da se kritika austro-ugarskog imperijalizma čuje od strane pripadnika jednog od dva vodeća naroda u državi, što je značilo da ne može biti otpisan kao jal tobožnjih srpskih nacionalista unutar radničkog pokreta.

Zbog toga je Vukičević, preko lista „Sloboda“, samo godinu dana nakon njegovog objavljivanja u Budimpešti, u Novom Sadu objavio izdanje pamfleta „Balkanski rat i austro-ugarski imperijalizam“ na srpskohrvatskom jeziku, u prevodu Vase Stajića. Stajić, koji nije bio marksista iako je bio levičar, zapisao je da u brošuri „ima čitavih delova koje bi svaki Srbin potpisao od reči do reči“. Nakon 1913. godine, Poganjeva brošura nije doživljavala ponovno izdanje, iako je bila propraćena u istoriografiji. Nakon njegove smrti u Staljinovim čistkama, Poganj je zaboravljen i kao marksistički mislilac i kao komunistički revolucionar. Portal Prometej.ba će u četiri nastavka doneti celokupni pamflet Jožefa Poganja, ponovo objavljen na srpskohrvatskom jeziku po prvi put nakon skoro 110 godina.

U prvom delu donosimo Poganjev uvod, „Balkansko pitanje i radnici Ugarske“, te prvo poglavlje pamfleta pod nazivom „Uzroci Balkanskoga rata“. U uvodu, Poganj govori o značaju balkanskog pitanja za radničku klasu Ugarske, koji se ogleda u tome što Balkansko pitanje, kao produžetak Istočnog pitanja, odnosno pitanja podele propadajućeg Osmanskog carstva, dovodi Evropu na ivicu svetskog rata. Najvažniji krivac za Poganja je austro-ugarski imperijalizam, sa svojim „ludim snom“, odnosno fantazijom o osvajanju Soluna. Međutim, ništa manje nisu krive ni druge velike sile, naročito Rusija, koja pod krinkom tobožnje brige za pravoslavne hrišćane Balkana sprovodi sopstvene geopolitičke interese u regiji. Strani kapital na Balkanskom poluostrvu, u takvoj napetoj situaciji, po Poganju „veštački koči napredovanje Balkana“: drugim rečima, čak i kapitalistički razvitak postaje strukturno nemoguć usled pojave fenomena imperijalizma.

Prvi deo, „Uzroci Balkanskoga rata“, predstavlja opšti kontekst krize Osmanskog carstva i razvoj nacionalnog pitanja na Balkanu. Opisuje prodor kapitalizma u Tursku kao glavni razlog njenog kontinuiranog propadanja, te njenu nesposobnost da uđe u tokove novog svetskog sistema kao ravnopravan takmac. Poganj pokazuje kako je pojava robne proizvodnje, zajedno sa visokim porezima, stvorila teret bez presedana nad većinski hrišćanskim seljaštvom u Osmanskoj imperiji. Poganjev najvažniji uvid je da upravo iz ove klasne suprotnosti i nesigurne egzistencije seljaka proističe nacionalno pitanje u Makedoniji. On je bio među prvim marksistima koji su primetili ovu vezu između nacionalizma i klasnog nezadovoljstva seljaštva, koja će nakon 1917. godine postati centralni oslonac komunističke strategije na celom Balkanu. Poganj završava prvi deo detaljnim pregledom materijalnih interesa velikih sila i njihovog direktnog mešanja u unutrašnje poslove Osmanskog carstva, koje će 1908. godine dovesti do Mladoturske revolucije, te objašnjava nemogućnost Mladih Turaka da sprovedu željene reforme i uvedu Tursku u tokove modernog kapitalizma.


Izdanje uprave lista „Slobode“.

Balkanski rat i austro-ugarski imperijalizam.

Napisao:

Poganj Jožef.


Balkansko pitanje i radnici Ugarske.

Istočno, balkansko pitanje došlo je još jedanput na red da se raspravlja. Istočnim pitanjem zove diplomacija na lupeškom svom jeziku sve ono, što na jeziku čestitoga sveta znači propast Turske, balkanski rat i opasnost od svetskog rata. Istočno je pitanje stara rana na telu Evrope. U vreme svake veće krize, ono se uvek progura napred, noseći sa sobom bedu i propast, kao što je u stara vremena kuga od vremena na vreme izletala iz istočnog svoga opsega da do kraja opustoši Evropu.

Do aneksije Bosne, istočno je pitanje pred radnike Ugarske izlazilo u dva oblika. Jedanput u obliku milijuna namenjenih za upravljanje Bosne i njenom sterivanju u jaram, a drugi put u vidu makedonskih seljaka, koji su se ovde onde javljali kao jeftiniji radnici pri zidanju naših željeznica. Do aneksije, istočno je pitanje izlazilo pred radnike Ugarske u vidu većih poreza i radnika, koji su snižavali naše nadnice. Njegova dakle pojava nam nije bila jako mila ni pre aneksije, ali se je od aneksije mi upravo užasavamo. Godine 1908. istočno pitanje nam je značilo zavađenost sa Srbijom i opasnost rata, mobilizaciju i pripreme za rat, koje su progutale stotine milijuna. A poslednji put, sad, ono izlazi pred nas još u strašnijem ogrtaču: prvo kao krvavi balkanski rat, kao povorka bitaka u kojima su poginule desetine hiljada ljudi, a drugo kao strašna opasnost rata, od koje strepe narodi Ugarske i Austrije, kao nošenje na klaonicu stotine hiljada naših mladića, kao pakleni zbor od naricanja udovica i siročadi, kao užasno priviđenje čete bogaljeva i osakaćenih ljudi.

U vreme aneksije, istočno pitanje je silovitom rukom zadrlo i u unutrašnju politiku Ugarske. Između unutrašnje krize Ugarske i istočnoga pitanja je vrlo prisna veza. U vreme aneksione krize je kralj pristao na pluralitetsku izbornu reformu zato, da bi mađarska koalicija ostala na miru, da bi imanje i krv naroda predala vojsci kojom on zapoveda. Sad je opet balkanska kriza, i mungovska stranka [3] bi rado da pođe stopama koalicije: ona vesela srca nudi usluge na Balkanu, a za njih ne ište ništa više, samo da se odobri krnje izborno pravo i, što je glavno, tu milost, da i dalje ona ostane u službi.

Tako se sudbina istočnog pitanja nerazdvojno splela sa sudbinom narodnih prava u Ugarskoj. Ali ne samo pitanje o izbornom pravu radnika u Ugarskoj, nego i pitanje našeg života ili smrti se rešava sve više na bojnim poljima Balkana i u dvoranama gde diplomati spletkare oko istočnog pitanja. Prema tome, radnici u Ugarskoj imaju i suviše razloga da s pažnjom prate balkansku krizu, da poznaju one sile koje su stvorile krvave i žalosne događaje poslednjih dana. Ugarski proletarijat ima rašta da sasluša onu opomenu, koju je Marks još godine 1864. uputio proletarijatu sveta: neka proučava tajne velike međunarodne politike i neka pazi na diplomatske spletke svojih vlada; a kad zatreba, neka svu svoju snagu upotrebi protiv ovih, i ako ne ume da zapreči njihove makinacije, neka se udruži da ih javno žigoše.

U spoljašnjoj politici Austro-Ugarske apsolutizam je još mnogo više neograničen gospodar, nego u unutrašnjoj politici. Udešavanje spoljašnjih poslova, savezi ili sukobi sa stranim državama, pitanje rata i mira, sve to parlamenat nema pravo da kontroliše, nego izlazi samo pred delegacije, pred ove krnje parlamentiće. Pravac spoljašnje politike drže u svojim rukama aristokratski diplomati i vojnička klika generala. Ljudi nesposobni, rđavo obavešteni, ograničeni u aristokratskim svojim predrasudama, a onda ljudi koji već po svom zanatu zveckaju sabljom, oni u svojim rukama drže sudbinu čitavih naroda, a narod sam može tek kao kroz plot da gleda kako se oni uzajamno obmanjuju, kako zlonamerno spletkare.

A ono, ako ikada, danas je preka potreba da narod u Ugarskoj znalački kritikuje majstorije monarhijske diplomacije, da pazi kako bi se u svetskim zapletima koji nastaju iz balkanske krize što gromkije čula njegova volja. Danas, Evropa stoji pred novim stvaranjem država. Iz mora krvi, prolivene na Balkanu, podigla se nova jedna sila, kao nov jedan kontinent, na kome se mogu utvrditi nove, pouzdane državne tvorevine. Poremetio se stari raspored sila u Evropi, ozloglašena evropska ravnoteža!

Sa tri strane su navalila četiri neprijatelja i raskinula telo Turske na komade. Bankrotstvo turske vlasti je popraćeno izbezumljenim strahom turske vojske, moralna smrt turskog feudalizma je krunisana telesnom smrću vojničke turske vlasti. Balkanski je rat priveden kraju. I sad se neda odgoditi pitanje, ko da dobije deo pri deobi Turske. Bugarski i srpski topovi su svoj posao dobro izvršili, i reka krvi je potekla preko Turske na samrti, a balkanske države mogu da se udruže kao nova velesila na istoku Evrope. Propalu, nemoćnu Tursku su i dosad velesile samo zato održavale, da bi uvek imale pri ruci izgovor i priliku za mešanje u poslove Balkana. Evropska je diplomacija zato uvek izjavljivala zloglasno načelo Status quo (stanje kakvo se zateklo), što je samo pokvarenost i trulost zatečenih prilika bila zgodno zemljište za cene pokvarene i nevaljale namere. Već desetinama godina, održavanje balkanskoga Status quo nije značilo ništa drugo, nego podržavanje turske vojničke tiranije, s jedne strane, a pomaganje stranih kapitalista koji su veštački kočili napredovanje Balkana, sa druge strane.

O značenju toga Status quo je već godine 1853. mogao da piše Marks: “Turska je na telu evropske zakonitosti rana koja se stalno gnoji. Još od velike francuske revolucije, nesposobnost zakonitih monarhijskih vlada uvek se svodila na ovu jedinu mudrost: održanje zatečenog stanja (status kvo)… Ali Turska, kao i celi ostali svet, nije zastala na jednom mestu. Održanje turskoga status kvo! Ko god to hoće, taj s istim uspehom može pokušati da konjsku mrcinu, koja je već dospela do poslednjeg stepena raspadanja, zadrži u zatečenom stanju raspadanja. Turska se raspada, i sve će se više raspadati sve dotle, dok ostaje današnji sistem evropske ravnoteže i održanja zatečenog stanja. I usprkos svima kongresima, notama, ultimatumima, ona će svake godine izazvati svoje diplomatske zaplete i međunarodne sukobe, kao što lešina kad se raspada usrećava svoju okolinu amonijak-gasom svojim i drugim kužnim smradovima. Kad Turci ne bi u svojoj ruci držali vojničku i državnu vlast, njih bi brzo moralo nestati. Nego će ta vlast u budućnosti postati nemoguća, i već danas je jedini posao Turaka da zapreče svako napredovanje. Da oni treba da sele, to je postalo činjenica. A ko tvrdi da njih može nestati samo tako, ako im mesto zauzmu Rusija ili Austrija, taj tvrdi da će današnje političko stanje Evrope biti večito. Ko bi tako što smeo tvrditi?”

I taj status kvo je umro, feudalna evropska Turska je pala ogrezla u krvi, a sazrelo je i ne može se odgoditi, pitanje: ko da nasledi propale Turke? Nacionalno i ekonomski ojačale evropske države, kojima treba prostora da se šire, ištu za sebe tursko nasleđe. I dok njihova krv još lopti za visoke im težnje, već kruže nad njima i, šireći užas, pomaljaju se dva nazadnjačka diva, Rusija i Austro-Ugarska. Goleme razbojničke države prijavljuju svoja prava i pljačku. Austro-ugarska ratnička stranka neće da Balkan podele među sobom balkanski narodi, pa da time onemoguće lude snove crnožutoga [4] imperijalizma: osvojenje Soluna. Ugušiti Srbiju, a Arnautima dati slobodu, - to je poklič austrougarske ratne stranke. A njima nasuprot ruska nacionalistička stranka preti pesnicom, da će, ako samo zatreba, i ratom štititi ono što su slavenske države stekle pobedama. I već su otpočele goleme pripreme. I Austro-Ugarska i Rusija šalju vojske na granicu, već pripremaju bolnice za primanje ranjenika, a u parlamentima proturuju izuzetne mere za slučaj rata. Dok proletarijat Evrope, zaprepašten i uzdržana daha motri ovo komešanje izbezumljenih, jer monarhiji za leđi stoji Trojni Savez, a iza Rusije vreba Trojni Sporazum. I pitanje srpske jadranske luke, i poklič za samostalnost Albanije postaje, na taj način, središte evropske spoljne politike, postaju opasnost za život stotine milijuna. Iza balkanskoga rata, iza sukoba sa Srbijom se pomalja opasnost austro-ugarskog rata sa Rusijom, a u poslednjem redu, avetinja užasnog evropskog rata.

U ovoj knjižici hoćemo da ispitamo, koji su uzroci, čija je majstorija od pitanja jadranske luke za malenu Srbiju napravila pitanje od koga zavisi sudbina cele Evrope? Hoćemo da tražimo, ko su krivci koji su ovu avetinju digli iz groba, ko je odgovoran za ovu veliku opasnost pred kojom stoji kultura Evrope?



1. Uzroci Balkanskoga rata.


Propadanje turskog feudalizma.

Kad je Turska bila na vrhuncu svoje snage, ona je bila vojnička feudalna država. Osmanlijska carevina je počela da tone tek onda, kad su u turski feudalni život prodrle sile evropskog kapitalizma, i u njenu tišinu bez ikakvog razvijanja unele raspadanje, komešanje, vrenje. Kad se turska vlast predstavi u prostim crtama, ona je bila vlast spahije, koji je bio vojnik nad slovenskim seljakom, nad rajom. Spahija je bio dobar gospodar. Ako je i ugnjetavao raju, on ju je bar branio od neprijatelja i razbojnika. Seljak je slobodno raspolagao svojom zemljom, samo što je od useva morao davati spahiji, i nešto glavarine za svako muško čeljade. Spahija nije imao vlastitoga poseda, obično nije na selu ni stanovao; on je bio vojnik, koga je seljak izdržavao. O ovim privrednim prilikama je Engels rekao da, i ako nisu čoveka dostojne, ne znače veliku materijalnu bedu. To patrijarhalno stanje je razvrgnuto nasrtanjem evropskog kapitalizma. Turska je sve više ulazila u kolosek evropske trgovine. Godine 1780. sklapa Turska prvi trgovački ugovor s Austrijom, i dve godine kasnije polazi u Carigrad Dunavom prva lađa sa zapadnom robom. S evropskom trgovinom stupa na zemljište Turske novo načelo privređivanja. Promet espapa [5] je suzbio ono veliko načelo feudalizma; da se živi od hrane koju sami proizvodimo, da sve svoje sami pravimo. I što je krug toga prometa bio širi, tim je do većeg ugleda dolazio novac: mesto prirodne, došla je novčana ekonomija. Sve je postalo roba, i za novac se sve moglo kupiti. I u Turskoj je vlast novca sve izmenila iz osnova. Prvi je plod toga bilo to što je pljusak novca oduzeo seljaku njegovu zemlju. Dotle je spahija bio dobar gospodar, jer je od seljaka uzimao samo onoliko kuluka, samo onoliko useva, koliko treba za život njemu i njegovim vojnicima. Toliko mu je trebalo; jer da je uzimao više, ne bi znao šta da čini sa tim. Ali posle, pošto se sve promenulo u robu, kad je sve dobilo svoju cenu, onda je mogao da unovči seljakove useve, stoku, što god sam ne potroši. Sad je to prodavao za novac, kojim je nabavljao predmete za uživanja. A novca čovek nikad nema dosta. Sad je već spahija iskao od raje nesrazmerno mnogo, da bi došao do što više novca. I tek sad je postalo u istinu žalosno stradanje srpskog, bugarskog, grčkog i rumunskog čipčije. I ne samo što je sad gospodar cedio iz čipčije više poreze, više znoja, nego ga je izgurao iz imanja mu. Ili ga je oterao, ili ga je ponizio do zakupnika, do najamnika. Privredni poredak spahijskog feudalizma je sve više propadao, a na njegovo mesto dolazili čitluci, velika spahijska imanja. Turski spahija je prigrabio imanja sebi, silom ili kaišarenjem je primorao seljaka da postane njegov čipčija, da mu daje četvrtinu.

Velika ova ekonomska i društvena revolucija je, u konačnom redu, bila uzrok onom nizu političkih prevrata, kojima su hrišćanski narodi Balkana, Srbi, Grci, Rumuni i Bugari izvojevali svoje oslobođenje ispod turskih vlasti. Obrazovanje Srbije, Grčke, Rumunije i Bugarske kao samostalne države značilo je ne samo nacionalnu njihovu samostalnost, nego i rasterivanje turskih spahija i oslobođenje hrišćanske raje.


Narodnosne i socijalne borbe u Makedoniji.

Raspadanje turskog feudalizma se između evropskih turskih pokrajina najkasnije javilo u Makedoniji. U Makedoniju je revolucionarni turski uticaj novca uveden Krimskim ratom. Tada su čitavi rojevi trgovaca, koji su kupovali za velike vojske što su se na istoku borile, iznenadili makedonska sela. Srpska, bugarska i grčka raja, koja je dotle privređivala samo za sebe, sad je prvi put zaplivala u talase novčane trgovine. I ona, kao i njeni turski gospodari, poznade čarobni uticaj novca, te i u Makedoniji otpoče sve jače isisavanje seljaka i stvaranje spahiluka. Kapitalizam je prodirao u isti mah sa više strana. Austrijska, Francuska i Talijanska brodarska društva su sad redovno slala svoje brodove u makedonske luke, putevi su se gradili, trasirale željezničke pruge, a svaki put, svaki brod, i sva željeznička pruga je donosila u Makedoniju evropski espap, a proizvode Makedonije izvozila u Evropu, to nabrzo otpoče raseljavanje oteranih sa imanja, do gole duše opljačkanih, seljaka na sve strane, najviše u srodnu Srbiju, Bugarsku, Grčku.

A u isti mah je sve teža i veća poreza učinila upravo nesnosnim život makedonskoga seljaka. Jedino pravo na opstanak je turska država izvodila iz svoje vojničke nadmoćnosti. Posred osvajačkih želja velesila, posred pokušaja pojedinih delova države da se odcepe od nje, ona se mogla održati samo jakom vojskom. Zbog toga su tereti radi vojske, a po tome i poreze bile sve veće, a kapitalistički zakupnici poreze sad nisu više isterivali zakupljenu porezu iz onoga što seljaku preostane od useva, nego su mu oduzimali i ono što je za život najpotrebnije.

S ovom velikom društvenom promenom je otpočeo nov odsek života za Makedoniju, a otud i za Tursku i Balkan. Nemaština, rđave vlasti, zulumi spahija, grabljivost haračlija, sve je to izazivalo nezadovoljstvo, ustanak. Seljaci, ostavši bez zemlje i bez ičega, proletarizovani, postadoše četnici; dotadašnji pitomi jaganjci postadoše vuci, i u Makedoniji otpoče poznato vreme četničkih bojeva. Skupilo se jato siromašnih ljudi, nabaviše oružje, i stadoše živeti od onoga što im padne šaka, što na kakav bilo način uzmu. Ove u pola revolucionarne, u pola hajdučke čete imaju isto poreklo kakvo i mađarski bećari, pa vlasti tako isto nisu mogle sa njima izaći na kraj, jer im je narod pomagao, skrivao i hranio.

Usled putovanja svog, i četničkog ratovanja, makedonski seljaci postadoše politički činioci. Kad su prvi put videli dalje od svoje crkvene kule, kad su stigli u Srbiju, Bugarsku, Grčku, videli su kako je seljak onde slobodan, da je onde feudalizam već prestao. Probudila se nacionalna svest, i prema jeziku svom osetiše da su oni Srbi, Bugari ili Grci. U isti mah baciše oko na Makedoniju i malene balkanske države, zgnječene u nemoguće granice, neprirodno ograničene od velesila. Obrazovao se ideal Velike Srbije, Velike Bugarske, Velike Grčke, koji se mogao samo tako ostvariti, ako malene države sebi pridruže Makedoniju. Odjedanput se zaoštriše nacionalne protivnosti među balkanskim državama, te makedonske čete staviše u službu ovim nacionalnim protivnostima. Borba se u prvom redu vodila uz verske pokliče. Osvajačke namere su bile prikrivene srpskom, bugarskom i grčkom crkvom. Proletarci makedonskih komitskih četa uđoše u kolosek balkanske politike.

I ukoliko su beda i turski zulumi bili veći, u toliko je broj četa bivao veći, a četničke borbe češće. Jer ove borbe nije raspaljivala samo osnovna ekonomska protivnost između spahije i čipčije, nego ih je još pojačao čitav niz najvećih protivnosti kakve se mogu zamisliti. Spahija je Turčin, raja Sloven: nacionalna protivnost; spahija muhamedanac, raja je hrišćanin: verska protivnost, spahija vojnik, raja ratar: protivnost između oružja i pluga. U Makedoniji stajahu jedno prema drugome petnaest hiljada turskih spahija i više nego milijun slovenskih seljaka. Nije dakle čudo ako se kod seljaka javila misao o zbacivanju turskoga jarma. Makedonskom seljaku je oslobođenje od Turske u isti mah značilo oslobođenje od spahijskoga desetka, spasenje od zakupnika poreze koji pljačka, oslobođenje od muhamedanskog vojnika koji kolje, od nepravednih turskih činovnika. Zato je on želeo Veliku Srbiju, Veliku Bugarsku, Veliku Grčku. Ali baš zato ništa nije ni postigao, što je mnogo hteo. Makedonski Srbin je sanjao o Velikoj Srbiji, Bugarinu je ideal bio Velika Bugarska, a Grk je hteo da se pridruži Grčkoj. Tako se i moglo desiti da tursko ugnjetavanje izazove četničke borbe, ali su se čete borile među sobom. A turska vlada je kod njih primenila Meternihovu politiku drevnoga austrijskog apsolutizma: izigravala je jedne pomoću drugih. I popaljena sela, poklane žene i deca, ugrabljena stada, zapaljeni usevi od kojih se rumenilo noćno nebo, to su bili pratioci četničkoga ratovanja. Čete su satirale i Turke i sebe uzajamno, turska vlast je bila svirepa, kad god je mogla, i godine 1903. u celoj Makedoniji izbi prava revolucija.


Spletke velesila.

Unutrašnje ove nerede u Turskoj nisu velesile mogle propustiti a da ih ne iskoriste: dva stara takmaca na Balkanu, Rusija i Austro-Ugarska požuriše da se upletu. Godine 1903. sklopiše sporazum u Mircštegu o reformama u Makedoniji. Demonstracijom flote primoraše Tursku da reforme prihvati. I počelo je izgledati, kao da će se Makedonija osloboditi od feudalne vlasti, a evropska uprava da će je očistiti od četničkoga ratovanja. Upravniku Makedonije staviše uz bok ruske i austrijske kontrolne činovnike, a pod vodstvom ruskih, austro-ugarskih, engleskih, francuskih i talijanskih oficira organizovaše žandarmeriju. Makedonske financije podpadoše pod nadzor velesila. Sudbinu seljaka htedoše olakšati reformisanjem desetka. Ali ni ove krasne reforme nisu ništa značile. Nova žandarmerija je onemogućila borbu velikih četa, ali je zato broj malih četa silno skočio. U Makedoniji se promenulo svega to što su sad velesile pljačkale Tursku svojim “programom reforama.” Kad je Turska radi ostvarenja reforama htela carinu da digne od 8% na 11%, Engleska je izmamila dozvolu za prugu Smirna – Aidin, a godine 1908. je administrativne reforme u Makedoniji iskoristila Austro-Ugarska za eksploatisanje željeznice u Sandžaku. Tako se uznemiriše svi, koji su zainteresovani. Srbija je kao odštetu tražila dunavsko-jadransku željeznicu, Bugari željeznicu do Drača, Italija je iskala izgradnju pruge do Valone. Engleska podsticana sve većim zaoštravanjem englesko-nemačkog sukoba, požurila se da obezbedi sebi rusko prijateljstvo, te se 1908. godine, pri sastanku Edvarda VII. i Nikole II. u Revalu [6] sporazumela sa Rusijom. Rusija je izjavila da je Austro-Ugarska traženjem sandžačke željeznice narušila ugovor u Mircštegu. U Revalu utvrđeni nov program makedonskih reforama je hteo da utvrdi poredak u Makedoniji pomoću “leteće vojske” od deset hiljada ljudi.

Ali je onda izbila velika promena. Turska vojska, zanesena mladoturskom agitacijom, nije htela da trpi zapovesti Rusije i Engleske, koje su je ponizile, te se pobunila protiv vlade koja je državu dovela do takog poniženja. Pod vođstvom mladoturskih oficira se digla vojska i iz Makedonije umarširala u Carigrad, te u julu 1908. iskamčila ustav od Abdul-Hamida. Mladoturci dođoše na vladu, i reformna akcija velesila propade. Izgledalo je da su mladoturci dosta jaki i da će biti dovoljno moderni da sami sprovedu reforme. U septembru 1908. su otpustili evropske oficire, od kojih jedan deo pređe u tursku službu. Tako je završio velesilski pokušaj reformisanja i otpočela vlada Mladoturaka u Makedoniji.


Vlada mladoturaka i raspadanje Turske.

Mladoturci su hteli da stvore centralističku državnu vladu, po uzoru evropskih kapitalističkih država. Dva moderna staleža u ovoj feudalnoj državi zagaziše složno u revoluciju: imućno građanstvo nekolikih gradova, do koga je doprlo bilo evropsko slobodoumlje, i oficiri u vojsci, kod kojih je školovanje u inozemstvu jako razvilo nacionalnu svest. Njih su pomagali i dva značajna sloja evropsko-turskoga stanovništva: hrišćanski narodi i turski proletarijat. Izgledalo je da Turska, opala i propala u mladoturskoj vladavini još jedanput pribira sve sveže svoje snage i budi se na novi život. Ali se dogodilo drukčije. Baš to silno naprezanje snage, ti grčeviti pokušaji koji pokreću i drvlje i kamenje, požurili su veliko tursko raspadanje, iz odavna pripremljeno. Turska bi samo tako bila opstala pored velesilskih spletaka i nacionalnih težnja za otcepljenjem, da se umela dići iz gliba feudalizma i gvozdenom rukom stopila u jedno raznovrsne svoje pokrajine. Prilike su iznele pred mladotursku vladavinu ovu zadaću, ali je ona razbila glavu o tvrdu lopku činjenica i o unutrašnje svoje nezadovoljstvo.

Oni su čvrstom rukom pristupili stvaranju centralističke države. Dotle je vlast turske države bila ništavna ne samo u Makedoniji, nego i nad Arapskom i Kurdistanom, i nad divljim plemenima Albanije. Arapska i arnautska plemena su kao divlji ždrebci zbacila sa sebe svaku središnju vlast. A međutim su temeljni uslovi moderne kapitalističke države: plaćanje poreza, činovništvo, vojna obaveza. Drevne arapske i arnautske slobode su upravo u tome i bile, što nikada nisu plaćali poreze, što nisu obavljali redovitu vojničku službu, što su živeli pod vođenjem plemenskih glavara i po zakonima drevnoga svoga divljaštva. Mladoturski centralizam je na sve ove povlastice nasrnuo ognjem i mačem, i prirodno je što je u Arapskoj i Albaniji sve buknulo, zapaljeno od ustaničkih palikuća. Mladoturci su i u Makedoniji hteli da naprave “reda” ognjem i mačem. Šiljanjem vojske, nasiljem su obezoružali seljake, zatim su ukinuli crkvene im avtonomije, hrišćanske škole staviše pod nadzor muhamedanske države, ukinuše oslobođenost hrišćanskoga stanovništva od služanja u vojsci, u šovinističkoj politici svojoj, naseljavahu u hrišćanskim krajevima šovinističke muhamedance, a sve troškove za ovo pravljenje reda naplatiše od samih seljaka: povisiše, dakle, poreze.

Prva posledica ove politike bilo je to, da su makedonski hrišćanski narodi, koji su s toliko oduševljenja i nadanja pozdravili tursku revoluciju, omrznuli mlado tursku vladavinu, i druga je posledica bilo to, da su srpske, bugarske i grčke čete, koje su se dotle međusobno satirale, sad udružile u zajedničkoj politici. „Nacionalna borba je iznova vaskrsla, i čete su ponovo pljačkale svud po zemlji. Ali sad s tom razlikom, što je vlada nasiljem, koje je protiv svih tih jednako upotrebila, ujedinila u zajedničku odbranu čete koje su se dotle ogorčeno borile među sobom. Sada se po prvi put desilo da su se ovi narodi zbližili. Ovo je zbliženje stvorilo temelj za savez slobodnih balkanskih naroda, koji je iznenadio tursku vladu i velesile. Tako je svirepa mladoturska politika stvorila ovaj savez.“ (Asen Cankov: Balkanska kriza i raspadanje Turske. Neue Zeit, XXXI., 1.)

Unutrašnja politika centralizma je bila potpuno bankrot, morala je biti bankrot, jer se nije mogla stopiti u jednu državu, na isti način upravljati skitničkim plemenima Albanije, koja se nalaze u predfeudalnim prilikama, i Makedonijom koju je već osvojio kapitalizam. Po istoriji, po privređivanju, po kulturi, toliko raznolike državne pokrajine se nisu mogle spojiti u jedinstvenu, modernu kapitalističku državu. Pored toga, mladoturska uprava je za vladanje imala jedno jedino čarobno sredstvo: nasilje. Silom je ugušila radničke pokrete onako isto, kao i nacionalne pokrete, bajonetom je htela da reši društveno pitanje onako isto, kao i sva pitanja državnog upravljanja. Ali su turske neprilike okrnjile mladoturske bajonete, i što je duže trajala vlada mladoturaka, sve je očevidnije bilo, da se ona drži nasiljem. A pokazalo se i to kako ne samo ne ume da stvori centralističku državu, nego ne može ni feudalizam da ukine, da je i u ovome nazadnjačka, protivna naprednim težnjama. Mladoturska vlada, kad je htela jaku središnju vlast, kad je želela jedinstvenu carevinu, mogla je računati samo na jednu sponu među raznolikim pokrajinama: na muhamedansku veru, i na jedini jak turski stalež: na muhamedanske begove, spahije. Jer borba protiv feudalizma, za oslobođenje seljaka, za vraćanje otete mu zemlje, značila bi borbu protiv begova i spahija, dakle protiv vlasti turskoga naroda. Pokazalo se, da mladoturska vlada ne može razbiti stari turski feudalizam, jer bi time uništila i svoju vlast, pokazalo se da se svaki oblik turske vlasti mora, u poslednjem redu, oslanjati i potpomagati oštećeni već feudalizam, pa da i pored modernih oblika svoga činovništva i svoje vojske ona po suštini svojoj protivi napredovanju kapitalizma. Postalo je jasno, da se kapitalizam u Turskoj može razvijati samo po cenu uništenja turske vlasti.

Ali je bankrotirala i spoljašnja politika turske gvozdene ruke. Mladoturska vladavina se rodila iz onog nacionalnog poleta, koji se javio usljed sporazuma u Revalu, a izdanula je u takim nacionalnim poniženjima, kaka nije doživela ni vladavina Abdul-Hamida. Godine 1908. je Austro-Ugarska anektirala Bosnu i Hercegovinu, kojima je upravljala od 1878; Bugarska je objavila svoju nezavisnost, na Kritu je revolucija proglasila odcepljenje od Turske, godine 1911. se Italija bacila na Tripolis, i oduzela ga od Turske. Ovi su udarci iz temelja poljuljali vlast mladoturaka. I u samoj vojsci nastade razdor. Pristalice staroga poretka se udružiše s “liberalima”, i sa grupom oficira koji se okupiše pod lozinkom “Sloboda i Spravedljivost”, te nasuprot odboru “Jedinstvo i Napredak” propovedahu decentralizaciju. Nasiljem i podmićivanjem sakupljeni mladoturski parlament rasteraše, i mladoturska stranka je zaludu pokušavala da proglasi revoluciju, zaludu je stvarala protiv-parlament i protiv-vladu, ni narod ni vojska ni prstom ne makoše u njenu odbranu, te konačno propade vlada mladoturaka.

Turska je vlast došla na ivicu propasti. U Jemenu pobuna Arapa, u Albaniji ustanak Malisora [7], u Makedoniji se protiv nje složiše hrišćanski narodi, vojsku rastroji unutrašnji politički razdor, radi Tripolisa je morala da ratuje s Italijom, što ju je stalo mnogo krvi i novca. U ovako razriven, poljuljanturski grad s izgladnjelom posadom udariše topovski metci Balkanskoga Saveza. Još pre nego što je otpočeo rat Turska je već bila pobeđena. U istinu turska vladavina nije izdanula na bojištima Lile-Burgas [8] i Kumanova, nego na bojištu unutrašnjega joj političkoga socijalnog života.

Nastavit će se...

Pripremio: Stefan Gužvica


[1] Jožef Poganj je jedan od retkih mađarskih komunista kojem je posvećena ozbiljna naučna monografija na engleskom jeziku. Ta monografija može se besplatno preuzeti ovde.

[2] Debata Tucovića sa Bauerom i Renerom objavljena je u zborniku „The Balkan Socialist Tradition and the Balkan Federation 1871-1915“, koji se može besplatno preuzeti ovde.

[3] Misli se na Nacionalnu partiju rada (Nemzeti Munkapárt) koja je vladala Kraljevinom Ugarskom od 1910. do 1917. godine i uvukla je u svetski rat. Poslednji premijer iz redova Nacionalne partije rada, Ištvan Tisa, ubijen je od strane radikalno levih vojnika koji su ga smatrali jednim od krivaca za rat.

[4] „Crnožuto“ se odnosi na boje zastave Habzburške monarhije.

[5] Tekstilne robe.

[6] Danas Talin, glavni grad Estonije.

[7] Radi se o albanskim gorštačkim plemenima na albansko-crnogorskoj granici.

[8] Bitka za Lile-Burgas bila je najkrvavija bitka Prvog balkanskog rata, i odigrala se u oktobru i novembru 1912. godine između Bugarske i Turske vojske. Bugarska je potukla Tursku i stigla na 30 kilometara od Istanbula.