U vreme Balkanskih ratova, jedan od najvažnijih anti-imperijalističkih glasova u Austro-Ugarskoj, na kog su se ugledali mnogi južnoslovenski revolucionarni marksisti, bio je mađarski socijalista Jožef Poganj. Njegova bogata politička karijera vodiće ga od ministarskog mesta tokom Mađarske sovjetske republike do revolucionarnih avantura u Nemačkoj i Americi, da bi, kao i mnogi njegovi saborci iz 1919. godine, na kraju stradao pod lažnim optužbama u Staljinovim čistkama. Iako je bavljenje Balkanom bilo samo jedna kratka epizoda u njegovom životu, ostavio je za sobom jednu od najkvalitetnijih kritika austro-ugarskog imperijalizma na Balkanu, koja predstavlja i značajan istorijski dokument i još uvek aktuelan prilog marksističkom razumevanju problema imperijalizma.

I deo: Uzroci Balkanskoga rata

III deo: Mržnja među Austro-Ugarskom i Srbijom

IV deo: Opasnost svetskog rata


U drugom delu svog pamfleta, Poganj se bavi konkretnim posledicama austro-ugarskog imperijalizma u tri krizna područja Balkana: Albaniji, Makedoniji i Bosni. Ponavlja tvrdnju da su „dva gnezda evropske reakcije“ u tom trenutku „katolička Habsburška monarhija i ortodoksni carski apsolutizam“. Međutim, iako smatra Rusiju i Austriju jednako odgovornim, njegova oštrica uperena je na Austriju, državu čiji je i on građanin. Već tada, Poganj se vodi osnovnom polaznom tačkom marksističke analize, koju će Karl Libkneht nekoliko godina kasnije sumirati kao „Glavni neprijatelj je u našoj kući!“ Drugim rečima, dužnost revolucionarnih socijalistkinja i socijalista je da pre svega napadaju „svoju“ vladajuću klasu i raskrinkavaju nacionalističke apele na tobožnje nacionalno jedinstvo.

U tom duhu, Poganj razotkriva spletke zvanične i nezvanične austro-ugarske diplomatije, pokazujući kako je finansirala i podržavala pobune Albanaca i paravojne formacije u Makedoniji. Opisuje kako je destabilizovala situaciju na Balkanu zbog nadmetanja sa Italijom, a Bugarsku podmićivala radi sopstvenog cilja izlaska do Soluna. U danas najkontroverznijem delu članka, Poganj piše kako „Arnaute očekuje sudbina američkih Indijanaca“, u skladu sa tada klasičnom marksističkom predrasudom o istorijskom razvoju naroda i nacija. Međutim, istorija će pokazati da Poganj nije bio u pravu, i da će razvoj kapitalizma ipak rezultirati jednakim položajem Albanaca među drugim formiranim nacijama na Balkanu i osnaživanjem nacionalne-države, a ne nestajanjem i asimilacijom. Međutim, svi ostali delovi, o nemogućnosti velikih sila da reše makedonsko pitanje i o izvesnosti svetskog rata, iz današnje perspektive deluju proročki.

Odeljak o Bosni je naročito značajan, kao ilustracija kako imperijalističke ambicije staju na putu progresa na Balkanu. Ne samo što Poganj pravi pregled nelegitimne austrijske vlasti nad Bosnom, koja gradi katoličke crkve umesto da razvija proizvodne snage, nego pokazuje stvaran razlog odluke o aneksiji Bosne. Naime, nakon Mladoturske revolucije, sve više anti-austrijskih glasova u Bosni zahtevalo je da i ona dobije svoj ustav. Ovo je bilo neprihvatljivo za autoritarnu monarhiju koja ju je de fakto držala pod kontrolom, te se Austro-Ugarska odlučila za punu aneksiju. Istovremeno, planovi Austrije, poput aneksije Bosne i podržavanja Bugarske, te Italije, koja će par godina kasnije napasti današnju Libiju (Tripolis), podrivali su relativno progresivne ciljeve Mladoturske revolucije. Nacionalistička vlast u Osmanskoj Turskoj nije mogla da sprovede tekovine liberalnog nacionalizma devetnaestog veka, jer ju je u tome sprečavao evropski imperijalizam.

Nemoćna Turska je na aneksiju Bosne odgovorila sankcijama Austriji. Poganj se osvrće na i danas aktuelno pitanje sankcija, koje je dvostruko važno. Sa jedne strane, jer je međusobno sankcionisanje između velikih sila bilo uvod u jedan imperijalistički rat, a sa druge strane, zbog ironične prirode sankcija pod kapitalizmom: one imaju ekonomski uzrok u nadmetanju između velikih sila, ali rezultiraju ogromnom ekonomskom štetom. Poganjevim rečima, imperijalizam je „tražio širenje po Balkanu radi industrijskih interesa, a baš je industrijske interese time najgore oštetio“. Pitanje Bosne automatski vuče i pitanje austrijsko-srpskih odnosa, ali njemu se Poganj posvećuje tek u trećem poglavlju svog pamfleta.



2. Austro-Ugarska je kriva.


Crno-žuti klerikalizam: Albanija.

Austro-Ugarska je uvek imala umešane prste u događajima Balkana. Videli smo da je s iznuđivanjem sandžačke željeznice pošla ona golema lavina, koja je kroz spletke velesila dovela do mladoturske revolucije. Iza stvaranja Balkanskoga Saveza, iza objave Balkanskoga rata, tako isto, nalazi se ta ruka, koja u mutnome lovi. Ali nije samo zato potrebno da do kraja razgolitimo austro-ugarski klerikalizam, crno-žuti imperijalizam, javne i tajne staze bečke diplomacije, nego i zato, što su isti uzroci, koji su doveli do balkanskoga rata, delovali i dalje, pa zaoštrili mržnju između Austro-Ugarske, te Srbije i Rusije. Kad shvatimo uzroke balkanskoga rata, odmah ćemo shvatiti i uzroke zbog kojih narode Austro-Ugarske muči opasnost rata.

Stara je već navika spoljne politike koju iz Beča stvaraju, da u Albaniji potpiruje ustanak, i da onde kupuje pristalice Austriji. Veliki san austrijskoga imperijalizma jeste da osvoji Solun i albansko primorje. U ovome je, a ne u tužbama tršćanskih Talijana na Austriju, pravi izvor proti vlastima austro-talijanskim. U talijanskom parlamentu je rečeno: “Interesi Italije i njena prava na Jadranskom moru zavise od budućnosti Albanije; ko dobije Valonu, u njegovim rukama je ključ Jadrana”. A. Hlumecki, poznati austrijski novinar, kome je talijanski kralj nedavno oduzeo talijanske ordene, on kaže: “Radije bismo pristali na ruski Carigrad, nego na talijansku Valonu ili Solun. Jer bi ovo bilo koliko i ekonomski slom monarhije”.

Imperijalistička politika monarhije i Italije jednako bi da se prostru u Albaniji. Arnautski neredi su redovno izbijali po planovima i željama Italije ili Austro-Ugarske, i obe sile su ih htele iskoristiti u svoje račune. Tu je glavni uzrok stalnome austro-talijanskom hrvanju, pitanje Albanije stalno stvara opasnost rata austro-talijanskog. Italija je za dugo vreme sputana ratom u Tripolisu, pa se u poslednje vreme sve više javlja u Albaniji uticaj austrijske diplomacije kao daleko jači. Kao što se pre koturala rublja, tako se u poslednje vreme koturala forinta i raspirivala nerede u Turskoj. Monarhija i zvanično igra ulogu arnautskoga zaštitnika. Austro-Ugarska je protektor katoličkih Arnauta. Stalno se na porti zauzimala u njihovu korist. Uvek je štitila dedovske slobode Arnauta. A ovi su se od 1908. godine triput bunili. Međutim, kad bismo dobro prodrmusali divljega kozara i bednog arnautskog ustanka, ispao bi iz njega elegantan bečki diplomat u fraku. U arnautskoj pobuni je zapravo klerikalna austro-ugarska spoljna politika vodila gorilarat [1] protiv Turske i Italije.

Forinta u koturanju nije stvorila arnautski ustanak, ona je samo doprinela te je on ojačao. Arnautski ustanak nije pobuna ugnjetena naroda protiv tiranije, kao makedonska pobuna, nego buna divljega naroda protiv državne organizacije. Mladoturska vlada htela je da stvori modernu, centralizovanu državu, u kojoj upravljaju činovnici, u kojoj svako plaća porezu i služi vojsku. A Arnauti, živeći u planinama, pastiri koji novac jedva poznaju, koji još uvek žive u prastarim plemenskim organizacijama, čiji osnovni zakon jeste krvna osveta, odupirali su se rukama i nogama takoj jedinstvenoj turskoj državi, koja ne ostavlja na miru njihovu avtonomiju. Arnautska avtonomija zapravo znači oslobođenje od poreze i od vojništva, ona znači nagonsku pobunu protiv turske države, od koje ovaj narod ne dobija ni čega, ni materijalne ni duhovne potpore. Plaćanje poreze u novcu, sasvim bi u prosjake steralo i tako siromašni narod koga turska država, budući bez industrije, nije umela da učini fabričnim radnikom. Mesto fabričnih odžaka, Arnaute su čekali samo odžaci iseljeničkih brodova. Arnautskom narodu je suđeno da ga nestane, jer ne ume da se snađe u divljoj hajci kapitalističke Evrope. I tu ne može pomoći ni srpsko osvojenje Albanije. Ako potpadne pod Srbe, ovi će ga zbrisati, ako li se i dalje bori, ili dobije “avtonomiju”, satrće se u večinjom spoljašnjem i unutrašnjem ratnom i krvno osvetničkom krvarenju. I Arnaute očekuje sudbina američkih Indijanaca.

Ovo žalosno izumiranje jednoga naroda je iskoristila hrišćanska diplomacija Austro-Ugarske. Postepenim burgijanjem se ugnjezdila u Albaniji. Ono malo strane robe što je troši prosjačka Albanija, odnosi se najviše iz Austro-Ugarske. Svoje predstraže je bečka diplomacija svugde postavila. Konzulat, sveštenička seminarija, većina bolnica je sazidana austriskim novcem i u njihovim je rukama. Neki nemački pisac pripoveda: kad je pohodio jednu školu u Albaniji, u kojoj su austrijske kaluđerice podučavale sto i pedeset arnautskih dečaka i devojčica, deca su ga pozdravila pevanjem austrijske himne. Austrijski je uticaj i zato vrlo jak, što se svi popovi katoličkih arnautskih plemena školuju u austrijskim seminarima. Ceo katolički klir Albanije izdržava Austrija, svaki katolički pop dobije od monarhije godišnje 600 kruna. I poštanski promet albanskih luka je Austrija sebi prigrabila. Za Arnaute promet na moru znači u prvom redu plovidbu austrijskoga Lojda. Na ovoj široko zasnovanoj mreži je kasnije podignut razvratnički uticaj austro-ugarske diplomacije. Ova diplomacija drži arnautske buntovnike kao plaćenike, u austrijskom duhu školovani popovi šire mržnju protiv islama, a arnautski plemenski glavari iz godine u godinu meću u džep silan novac sabran u austrijskoj i ugarskoj porezi. Sem duhovnih vođa i novca, bečka im je diplomacija dala i oružje za ustanke. Veliki deo ustanika je bio zbrinut Manliher-puškama. Berlinska “Germania”, novine koje su vrlo dobro obaveštene u spoljnoj politici, pisala je kako je Austro-Ugarska u vreme aneksione krize, naoružala Arnaute, stare dušmane Crne Gore, koja se bila uznemirila. To je ono austrijsko oružje, koje se u arnautskom ustanku borilo protiv Turaka, praćeno blagoslovima našeg klerikalizma.

Zapravo, diplomacija Austro-Ugarske već davno vodi rat za Albaniju. U arnautskim nemirima je bilo monarhijsko duhovno vodstvo, oružje i novac, i tek četvrti činilac, ratnik, je bio arnautski. A sad je baš u tome opasnost: klerikalizam monarhije može narode Austro-Ugarske dotle dovesti, da i ratničku masu treba da pošaljemo mi, austrijski i ugarski narodi.

Kao što je monarhija uvek štitila Arnaute prema Turskoj, kao što je 1907. ugovorom s Italijom predvidela samostalnost Albanije za slučaj deobe Turske, tako danas austro-ugarska diplomacija, razdraživana klerikalizmom, neće ni da čuje za osvajačke namere Srbije. Srbija hoće luku na obali Jadrana u Albaniji, ali bi time povredila „drevnu samostalnost“ Albanije, okrnjila bi „slobodu“ katoličkih Arnauta, poverenih duhovnoj brizi monarhije; i sad, zbog bednih, tričavih luka u Lješu i San-Đovanu, radi lažnog i crnog bratimljenja između krvno osvetničkih Arnauta i austro-ugarskog kapitalizma, bečka diplomacija stavlja na kocku život i imanje naroda Austro-Ugarske. A ako Srbija popusti, onda će avtonomna (ali zato ne i samostalna) Albanija da ojača i ovekoveči mržnju među Italijom i Austro-Ugarskom. Uloga crno-žutoga klerikalizma u Albaniji ne samo u prošlosti i sadašnjosti, nego i u budućnosti priziva nad glave austrijskih i ugarskih naroda strašne slike krvoprolića i opustošenja.


Crno-žuta diplomacija: podela Makedonije.

Krivica radi stalnoga pujdanja Arnauta i radi arnautskog ustanka tereti u prvom redu austro-ugarski klerikalizam. I dok je podsticanjem arnautskih pokreta toliko oslabio tursku vlast, da su se balkanski narodi usudili misliti da su dovoljno jaki za uništenje njeno, dotle je bečka diplomacija svojim spletkama i tajnim burgijanjem sve jače svoju pažnju svraćala na mogućnost podele Makedonije. Istina, u ovome je njoj pomagala i Rusija. Danas ova dva gnezda evropske reakcije, katolička Habsburška monarhija i ortodoksni carski apsolutizam, hoće jedan na drugoga da svale krivicu za ratnu krizu. Ali su jednako krivi, ona Austro-Ugarska koja je bunila katoličke Arnaute, i pomagala ih puškama i novcem protiv Turaka, i ona Rusija koja je pravoslavne Srbe i Bugare uputila da sklope Balkanski Savez. Bio katolicizam, ili panslavizam ogrtač koji prikriva namere, i Austro-Ugarska i Rusija su htele da love u mutnome Balkanu. Uzajamno klanje balkanskih naroda nije se desilo radi Velike Srbije, Velike Bugarske i Velike Grčke, nego radi interesa Austro-Ugarske: radi Soluna, i radi interesa Rusije: radi Dardanela.

Bečka je diplomacija već 1882. godine sklopila tajni savez sa Srbijom, po kome se Srbija odriče svih svojih prava na Bosnu, dok će Austro-Ugarska pomagati Srbiju u osvajanju Bugarske i Makedonije. Međutim je 1898. ista diplomacija i sa Bugarskom sklopila savez o osvojenju i podeli Makedonije. Prilikom Nepsavine ankete o tajnama crne politike poslednjih dana, Hristo Rakovski,[2] odlični poznavalac Balkana, otkrio je užasna nevaljalstva. O jezuitskoj politici bečke diplomacije piše Rakovski ovo:

„Ruska nas je diplomacija navikla na politiku gruboga cinizma, ali su diplomati bečkoga Balplaca [3] uvek umeli sakriti svoje korake. U ovom pogledu je zanimljivo koliko su se grčevito trudili oko toga da ostane u tajnosti sporazum sklopljen s Rusijom u Rajhštatu.[4] Dok je pristala na delimičnu deobu Turske, bečka je diplomacija i dalje naglašavala prijateljska svoja osećanja prema sultanu, pa se isto tako i na berlinskom kongresu prikaziva kao prijatelj Rumunije, i ako je već pre toga potpisala bila akat, koji je Besarabiju predao ruskom apsolutizmu.

I kasnije držanje bečke diplomacije je uvek samo dokaz za njene osvajačke namere. Svugde, gde se god moglo, tražila je ona saveznike za svoju politiku. Kroz dugo vreme je verovala da je u Srbiji našla verna saveznika za svoju politiku, ali posle srpsko-bugarskog rata u 1885. koji je Bugarsku istakao napred, austrijska je diplomacija središte svoje radnje prenela u Sofiju. U poslednje četir godine su vanredno zanimljiva otkrića objavljena u bugarskoj štampi o zajedničkoj radnji raznih bugarskih krugova i ambiciozne austrijske diplomacije.

Ova zajednička radnja, – naročito s obzirom na Makedoniju – potiče još od prvih makedonskih ustaničkih pokreta. Danas stoji već iznad svake sumnje, da su između pojedinih makedonskih revolucijonara i austro-ugarskih agenata postojale poverljive veze, onako isto, kao kasnije između Beča i arnautskih glavara. Tako je bugarska javnost saznala, da Sarafov,[5] slavni vojvoda makedonskih četnika, nije prezirao austrijske pare, i da je imao slobodan pristup u bečko ministarstvo spoljnih poslova. Doznalo se i to, da se izaslanici Balilaca, kad je potrebno za njihove poslove, ne ustežu ni bombu prizvati u pomoć. Tako njih optužuju da su imali ulogu u ubijstvu Rostkovskoga, ruskoga konzula u Bitolju…

Već 1908. godine se dogodila prva saradnja Bugarske i Austro-Ugarske. U vezi su činjenice: proglas bugarske nezavisnosti i aneksija Bosne.

Ova je saradnja približila Bugare Austriji, i ove četir godine savez austro-bugarski je već bio u vazduhu. Već se i o tom govorilo da će Bugarska u naknadu za jedan deo Makedonije, koji bi postao austrijski posed, dobiti od Austrije jedan deo Srbije, jer su i Srbiji bili dosudili da je nestane, kao i Turske.

Poznajem ličnosti koje su, godine 1909, pravile kod vođa bugarskih političkih stranaka propagandu za ove planove, koji su se međutim razbili o slovensko osećanje i o ono prirodno nepoverenje, kojim su mali narodi ispunjeni prema velikima. Poznajem nekadašnjeg ministra iz demokratske stranke koji je, o eventualnoj podeli Srbije između Bugarske i Austrije, izjavio: nećemo trpeti da se na četrdeset kilometara od naše prestonice ugnjezdi tako moćan sused, kao Austrija. (Jer kad bi Austrija sasvim zauzela Srbiju, onda bi je od Sofije razdvajalo samo četrdeset kilometara.)

Znam sofijske novine i novinare, koji su svoje naredbe i pošiljke dobivali iz Austrije.

Koliko je već prodro u logiku stvari savez između Austro-Ugarske i Bugarske pokazuje ono opšte verovanje koje je prošle godine, prilikom izmene ustava, vladalo u Bugarskoj i po kome je 17 §, kralj je punomoćan da sklapa tajne saveze, udešen jedino u interesu sklapanja austro-bugarskoga saveza.

Ovo je uverenje vladalo u svima političkim krugovima, koji već odavna u kralju Ferdinandu nisu gledali drugo do li agenta za savez sa Austro-Ugarskom.

I sam lično mogu ovo posvedočiti.

U stupcima bugarskoga socijalističkoga dnevnika Napred, koji sam ja uređivao prošle godine u Sofiji, pokrenuli smo borbu da prodremo u tajne drugoga nekoga tajnog saveza, koji su 1902. Potpisali Rusija i kralj Ferdinand. Da bi dobili dokaze za ovaj ugovor, priredili smo anketu među bivšim bugarskim ministrima. Između ostaloga, Sakasov,[6] socijalistički poslanik, je otišao Genadijevu šefu Stambulovista.[7] I Genadijev, i ako nije poricao da ugovor od 1902. postoji, utvrdio je, da je on ostao samo mrtvo slovo, nego je Sakasovu priznao da su izmenu 17 paragrafa izveli u nadi za sporazum s Austrijom, čiji tekst da je već sa svim bio gotov u dvoru, pa je samo čekao potpis.“

Ovo otkriće pokazuje, da su od sredstava bečke diplomacije gadnije samo njene namere. Baš onda kad je jezuitskim prevrtanjem očiju obećala Turskoj svoje prijateljstvo i udvarala se sultanu, ispod ruku se sa svakim dogovarala, ko je samo pristao da sa njom stupi u pregovore o razdeobi Turske. U poslednje je vreme to pokušavala i sa Bugarskom. Htela je da stvori austro-ugarski-bugarski savez, čiji bi zadatak bio podela Makedonije i Srbije. I radi ludog maštanja o Solunu, Berhtoldova [8] diplomacija smatra svako sredstvo kao dobro za borbu. Austro-Ugarsko spoljno ministarstvo plaća ne samo arnautske ustanke, nego i vođe makedonskih četnika. Neverovatno nepošteno radi bečka forinta na sve strane po Balkanu. Kupovanje štampe, izdržavanje novinara, podmićivanje političkih stranaka, finansiranje četničkih vođa, - to je politika kojom se oduševljava klerikalni imperijalizam. Tu hrišćansku, civilizovanu politiku karakteriše u Albaniji ustanička Manliherka, a u Makedoniji atentat bombom.


Crno-žuti imperijalizam: aneksija.

Kapitalistički se svet nalazi u strašnom vrenju. Ponovo se trese zemljište pod državama, i opet se pripremaju nove mape. Velike kapitalističke države hoće iznova da dele svet među sobom. Francuska je progutala Maroko, Engleska i Rusija dele nesrećnu Perziju. Rusija je činila pokušaje u Mandžuriji. I bedna Španija koja jedva nekako životari, i ona je dobila dobar zalogaj u Maroku. Nemačka se javlja kao novi, moćan takmac Engleske koja joj osporava sve kolonije, stečene kroz stotine godina.

U ovoj velikoj deobi sveta, Austro-Ugarska, sem okupacije Bosne, nije ništa dobila. Njoj je kao jedina oblast, gde se pružala dobra prilika za širenje, preostao Balkan. I u koliko je austrijska industrija bila sve jača, a ugarska potrošačka oblast postajala sve samostalnija, i sve popularniji postojali pokliči za nacionalni otpor, za samostalnu banku i posebnu carinsku oblast, u toliko se življe pomaljao onaj stari san austrijskoga imperijalizma da se utvrdi na Balkanu, da kroz Albaniju izbije na more, a trijumf da kruniše ulaskom u Solun. Kao i svi snovi, i ovaj ima stvarno svoje jezgre. Jedini pravac koji se u austrijskoj industriji nudi za rasprostiranje njeno jeste Balkan, i balkanske države će sve više postajati zlatne pijace za austro-ugarski industrijski i trgovački izvoz. Ali, i opet kao i svi snovi, i ovaj ima fantastičnih, nemogućih elemenata. Njenom prelazu na Balkan smeta straža dveju sarevnjijih velesila. Jedno je Italija, a drugo Rusija. Italiji tako isto trebaju albanske jadranske luke, a Rusiji trebaju Dardaneli, i u njoj su počeli sanjati o Carigradu još pre nego što je Beč počeo da bunca o Solunu.

Ali ne samo što su talijanski i ruski Kerveri stali na put težnjama austrijskog imperijalizma, nego ga je mladoturska revolucija još počela dovoditi u opasnost da izgubi i onaj posed na Balkanu, koji se zatekao u njegovim rukama. Talasi mladoturske revolucije se razliše i u Bosni, čijim stanovništvom Austro-Ugarska vlada pomoću vojničke diktature, u slavu crno-žute civilizacije. Za tragom turskog ustava se pojavio i zahtev da se Bosni da ustav. Stanovništvo Bosne i onako nije bilo zadovoljno, I samo s mržnjom je trpelo tuđinsku vlast austro-ugarsku. Njega je tištao kajišarski kapitalizam sa svim svojim zloupotrebama, i austrijsko činovništvo sa svom svojom pustovoljom. Zemljoradnici su se sve više zaduživali, poreze se sve više dizale, nu dobro plaćene službe zasedoše belosvetski, a svu korist od poduzeća ugrabiše austrijski kapitalisti. Narodu Bosne se austro-ugarska vlast javljala samo u obliku žandarma i brodova za iseljavanje.

Istinske uspehe je u Bosni imao samo klerikalizam. U vreme okupacije, u Bosni je jedva bilo nekoliko katoličkih crkava, a u vreme aneksije već dve stotine dvadeset i tri manastira, jedanaest katoličkih gimnazija i osam stotina kaluđera je slavilo boga na visini.

Sve se ovo nezadovoljstvo u Bosni zgusnulo u poklič za ustav i u agitaciju protiv tuđinske vlasti. Gospodari monarhije se užasnuše i odlučiše da konačno anektiraju Bosnu i Hercegovinu. Tako je aneksija Bosne bila prvo podmetanje noge mladoturskoj revoluciji. Aneksija je otpočela konačno raspadanje evropske Turske. Oktob. 5., g. 1908. Franja Josip I. je anektirao Bosnu, istoga dana je Bugarska, koja je dotle plaćala Turskoj danak, izrekla svoju samostalnost, i Ferdinand I. se proglasio za bugarskog cara. A jedan dan posle, 6. oktobra, stanovništvo Krete je izreklo, da prekida s Turskom i pridružuje se svojoj grčkoj braći. I posledica aneksije je bio, tri godine kasnije, razbojnički pohod Italije protiv Tripolisa.

Turska je na aneksiju odgovorila bojkotovanjem austro-ugarske robe, što je nanelo osetljivu štetu austro-ugarskoj industriji i trgovini. Političko smetenjaštvo crno-žutog imperijalizma se još jedanput odlikovalo: tražio je širenje po Balkanu radi industrijskih interesa, a baš je industrijske interese time najgore oštetio. Aneksiji za ljubav se monarhija odrekla od daljeg posednuća Novopazarskog Sandžaka, a sem toga su narodi Austrije i Ugarske znojem platili sumnjivu slavu aneksije u obliku odštete od pedeset četiri milijuna, i sve to u velikoj radosti što smo ponovo dospeli u kolosek velesilske politike. A nije bilo kraja slavopojima, kojima su kadili slavnu politiku Erntala,[9] koji je iskorenio iz spoljnoga ministarstva nemoćnu, staračku neodlučnost, te je osvojio pokrajinu, koja je već desetinama godina bila u posedu monarhije. Ili, ako je i nije osvojio, bar je uzakonio pljačku stare otimačine, kao što i bećar nabavi lažan pasoš za kradenoga svog konja. Tada su i narodi Ugarske gorko platili za kršteni list, kojim je vanbračno dete, Bosna, proglašeno za zakonito. Za usluge u aneksionoj krizi su u Beču odobrili Andrašijevo pluralno izborno pravo. Ovo iskustvo dakle nije bilo vrlo zgodno da ugarskim narodima omili događaj, kojim je grof Berhtold u avgustu iznova prigrabio “inicijativu” za bečku diplomaciju i ponovo ubacio monarhiju u vihore velesilske politike.

Bio je to zbir sviju težnji crno-žutoga imperijalizma, bio je to vrhunac svega jezuitskog prevrtanja očiju bečke diplomacije, a u isto vreme neobaveštene njene sposobnosti, kad je grof Berhtold u avgustu podneo zloglasni predlog, koji je “radi ojačanja” Turske zahtevao “decentralizaciju”, koji je iskao avtonomiju za Albaniju i koji je time mudro poslužio kasnije ultimate Balkanskoga Saveza ratnim pokličima. Berhtoldov predlog je učinio, te je turska kriza postala evropska kriza. Time je Berhtold hteo da onemogući sporazum Engleske, Rusije i Francuske u pogledu Balkana, a zapravo je terao vodu na vodenicu Balkanskoga Saveza koji se obrazovao pod pokroviteljstvom Rusije. U ovom je predlogu planula sva s puškom suzdržavana čežnja crno-žutog i klerikalnog imperijalizma, i postala je jasna sva mreža dotle zatajenih spletaka. Odjednom je postalo razumljivo, zašto je Turska, dva dana pred Berhtoldov predlog, iskala da se velesile umešaju u turske poslove. I opet se odigrala ista komedija, koja i u vreme aksione krize. I onda je istovremeno s aneksijom Bosne izrekla Bugarska svoju samostalnost. Kao dobro izučeni varalice u kartama, tako su u kartanju išli na ruku jedno drugom Beč i Sofija.

Ali su narodi Ugarske i suviše mnogo stavili na kocku pri ovoj igri, a da bi se mogli diviti opsenarstvu i varanjima u njoj: Sporazumna igra je u oba slučaja odlično uspela, te su i u vreme aneksione krize i u vreme balkanskoga rata, koji je došao na Berhtoldov predlog, narodi Austro-Ugarske pali u jednaku opasnost od rata. U vreme aneksije, pojačalo se do vrhunca razdraženje Srbije, kojoj su utučene bile nade na Bosnu, a i panslavisti su u Rusiji dražili na rat, pa je tada rat izbegnut samo time, što je Nemačka popretila, a Rusija bila slaba posle poraza na mandžurskim poljanama i posle unutrašnje revolucije.[10] A sada, kada su armije Balkanskog Saveza osvojile evropsku Tursku i kad bečka diplomacija, pomoću samostalne Albanije, hoće za uvek da ubije nade Srbije na jadransku luku, za nas je u Srbiji još jedanput jauknuo glas očajnosti, Rusija baca čete na granicu, te je izazvana još jača i teža opasnost rata.

Izgleda nerazumljivo, kako je zbog aneksije, zbog pravnog prisvajanja pokrajine, koja je već desetinama godina posednuta, kako se Srbija s tri milijuna stanovnika mogla izložiti opasnosti oružanog sukoba s velesilom koja ima pedeset milijuna duša.

Iza ovog prizora se skrivaju dublji uzroci, i oni su vrlo zanimljivi i važni, jer ti isti uzroci dejstvuju i u današnjoj opasnosti rata, u sadašnjoj uznemirenosti Srbije i u današnjoj zadrtoj politici Austrije.

Nastavit će se...

Pripremio: Stefan Gužvica, Prometej.ba


[1] Gerilski rat.

[2] Hristijan Rakovski (1873–1941), Bugarin iz Rumunije, školovan u Švajcarskoj, Nemačkoj i Francuskoj, jedan od najpoznatijih balkanskih revolucionara u doba Druge i Treće internacionale. U vreme Druge internacionale bio je značajan učesnik radničkog pokreta u svim evropskim zemljama u kojima je živeo. Isticao se kao teoretičar Istočnog pitanja koji je podržavao borbu balkanskih naroda za slobodu od Osmanskog carstva i kao kritičar ruskog imperijalizma. Bio je jedna od ključnih ličnosti u Balkanskoj socijaldemokratskoj radničkoj federaciji, osnovanoj u Beogradu 1910. godine, koja će od 1920. godine biti preimenovana u Balkansku federaciju. Za vreme Prvog svetskog rata zauzima internacionalističke pozicije. Na lični poziv Lenjina, u januaru 1919. godine postaje vođa Sovjetske Ukrajine. U to vreme je već više od godinu dana član Boljševičke partije, i ostaće aktivan u ruskoj politici do kraja života. Dvadesetih postaje jedan od najistaknutijih pristaša Leve opozicije, okupljene oko njegovog starog prijatelja Lava Trockog. Piše značajne teorijske tekstove o problemu birokratizacije radničke vlasti nakon revolucije. Zbog opozicionarske aktivnosti je prvo poslat u administrativni egzil, kao ambasador u Londonu i Parizu, a od 1927. godine je povučen sa svih pozicija u inostranstvu i završio u unutrašnjem egzilu. 1937. godine je uhapšen, a 1938. godine, na Trećem moskovskom procesu, pod lažnim optužbama za izdaju, osuđen na 20 godina prisilnog rada. Nakon nemačke invazije na SSSR 1941. godine, streljan je u zatvoru po ličnom naređenju Staljina.

[3] Ballhausplatz je trg u Beču na kojem se nalazilo sedište austro-ugarske (a danas austrijske) Vlade.

[4] Sporazum u Rajhštatu iz 1876. godine je bio tajni sporazum o podeli Osmanskog carstva od strane Austrije i Rusije u slučaju Rusko-turskog rata.

[5] Boris Sarafov (1872–1907), oficir bugarske vojske i gerilac VMRO-a, deo frakcije koja se zalagala za ujedinjenje sa Bugarskom umesto makedonske autonomije u okvirima Balkanske federacije. Učesnik Ilindenskog ustanka 1903. godine. Nakon rascepa između pro-bugarskih „vrhovista“ i pro-autonomaških „federalista,“ Sarafov se profiliše kao jedan odvođa vrhovista. Ubijen je 1907. godine od strane federalista.

[6] Janko Sakasov (1860–1941), bugarski socijalista, školovan u Nemačkoj, Engleskoj i Francuskoj. Jedan od osnivača Bugarskog socijal-demokratskog saveza 1892. godine i jedan od dvojice prvih socijaldemokratskih narodnih poslanika izabranih u parlament 1894. godine. Od 1900. godine, Sakasov vodi reformističku frakciju Bugarske socijaldemorkatske radničke partije, nazvanu „široki socijalisti“, koja se sukobljavala sa revolucionarnom strujom Dimitra Blagoeva. Ostao je na reformističkim pozicijama te 1918–1919. godine bio ministar trgovine u Vladi Teodora Teodorova. Po prvi put je zakonom uveo osmočasovno radno vreme u Bugarskoj.Bio je član Izvršnog odbora Socijalističke internacionale.

[7] Stambulovisti je bio naziv za bugarsku Narodnoliberalnu partiju, koja je bila na vrhuncu moći tokom 1880-ih i 1890-ih, kada ju je vodio Stefan Stambolov, koji je bio i premijer Bugarske od 1887. do 1894. godine. U vremenu koje pominje Rakovski, partiju je vodio Nikola Genadiev.

[8] Leopold, grof Berhtold (1863–1942), Ministar spoljnih poslova Austro-Ugarske od 1912. do 1915. godine. Kod nas najpoznatiji po tome što je bio autor austrijskog ultimatuma Srbiji 1914. godine i entuzijastični pristalica rata.

[9] Alojz fon Erntal (1854–1912), Ministar spoljnih poslova Austro-Ugarske u vreme aneksije Bosne i Hercegovine.

[10] Misli se na Prvu rusku revoluciju 1905. godine.