Mobilisane trupe austrijske "Kaznene ekspedicije", upućene preko Sarajeva, kreću za "okupaciju" Srbije (1914). Autor nepoznat. Izvor: Popović, Andra (1926) Ratni album 1914-1918, Beograd / Wikipedia


U vreme Balkanskih ratova, jedan od najvažnijih anti-imperijalističkih glasova u Austro-Ugarskoj, na kog su se ugledali mnogi južnoslovenski revolucionarni marksisti, bio je mađarski socijalista Jožef Poganj. Njegova bogata politička karijera vodiće ga od ministarskog mesta tokom Mađarske sovjetske republike do revolucionarnih avantura u Nemačkoj i Americi, da bi, kao i mnogi njegovi saborci iz 1919. godine, na kraju stradao pod lažnim optužbama u Staljinovim čistkama. Iako je bavljenje Balkanom bilo samo jedna kratka epizoda u njegovom životu, ostavio je za sobom jednu od najkvalitetnijih kritika austro-ugarskog imperijalizma na Balkanu, koja predstavlja i značajan istorijski dokument i još uvek aktuelan prilog marksističkom razumevanju problema imperijalizma. Portal Prometej.ba je u četiri nastavka doneo celokupni pamflet Jožefa Poganja, ponovo objavljen na srpskohrvatskom jeziku po prvi put nakon skoro 110 godina.

I deo: Uzroci Balkanskoga rata

II deo: Austro-Ugarska je kriva

III deo: Mržnja među Austro-Ugarskom i Srbijom


Zaključak Jožefa Poganja verovatno je najaktuelniji od svih delova njegovog pamfleta, jer ne priča samo o mešanju velikih sila na Balkanu, nego i o opasnosti da kontradikcije između imperijalističkih država dovedu do svetskog rata. U ovom odeljku, on predstavlja kontrast između osvajačke politike kapitalizma koja gura čovečanstvo u katastrofu, i socijalista kao jedine partije mira. Iznosi shvatanje da jedino pobeda socijalizma može otkloniti sistemske uzroke rata i osigurati mir. U prvom delu opisuje jednu jedinu „stranku koja hoće rat“ – a to su, u stvari, sve građanske stranke Habzburške Monarhije. Njihov „nacionalni interes“ razotkriva kao ekonomski i piše o varvarskom razaranju koje preti čovečanstvu. Njima pretpostavlja socijalističku partiju i njenu Internacionalu, kao jedine sile koje rat mogu da spreče, i koje ujedinjene desetostruko nadjačavaju građanski svet i njegove vojske.



4. Opasnost svetskog rata


Stranka koja hoće taj rat.

Evropom luta vampir svetskog rata. Taj se vampir krenuo na put iz kule pune sovuljaga koja se zove okorela austro-ugarska reakcija. Uzrok austro-ugarskoj, srpskoj i ruskoj mržnji, koja se javila usled balkanskoga rata, jeste austro-ugarski klerikalizam i imperijalizam. U monarhiji se sve određenijim crtama pomalja prava ratna stranka. Taboru te ratne stranke pripada svaki nazadnjak u Austro-Ugarskoj. Na čelu joj stoji prestolonaslednik, koji hoće da, nasuprot ostarelom vladaru, predstavlja budućnost Habsburške kuće, koga su na čelo ratne stranke postavila velesilska maštanja, dinastički prohtevi. Glavni propovednik ratne stranke jeste klerikalizam, austrijska hrišćansko-društvena stranka, koju u njenoj politici rukovode želje za rasprostiranjem katolicizma, sudbina katoličkih Arnauta, i suzbijanje pravoslavne vere. U ratnoj su stranci i velike banke, liferanti za vojsku, fabrikanti oružja, koji žive neposredno od rata, koje opet hoće Balkan ekonomski da isisavaju. Austro-Ugarski kapitalisti ne mogu zbog prevlasti spahija, mirnim putem da prodiru na Balkan sa svojom robom; mesto, dakle, da povedu borbu protiv spahija, oni guraju austrijsku spoljnu politiku na ratničke staze. I godine 1906. je neposredni uzrok carinskom ratu sa Srbijom bilo to, što je monarhija htela Srbiju da primora da svoje topove naruči samo u austrijskoj Škodinoj fabrici, da materijal za zidanje željeznica nabavi samo od austro-ugarskih fabrika željeza, čak u slučaju ako druge, francuske, fabrike ponude robu jeftinije. Austro-ugarski imperijalizam dobrim delom nije drugo do pljačkaški ratni pohod organizovan u korist nekolicine velikih kapitalista. Prirodni član ratne stranke jeste vojska. Što većom težinom pritiskuje militarizam pleća naroda, tim veću potrebu on oseća da se pokaže kao koristan. Oficirima pak rat znači karijeru i avanzovanje; zato se svaki član oficirskog tela oduševljava za rat, i s pravom drugarskom ljubavlju iščekuje da pogine ispred njega pretpostavljeni mu oficir. Najzad, bitni sastavni deo ratne stranke jeste munkapart u Ugarskoj, koji zato, da bi produžio bedni svoj život, od srca šalje bečkim svojim gosama sve, novac, vojnike, ratno pravo, a time stvara materijalnu podlogu za raspirivanje rata.

Ujedinjene snage reakcije, klerikalizam, militarizam i imperijalizam, stale su u službu raspirivanja rata. U rečita ministra predsednika su one objavile ratni poklič: “Mi imamo na Balkanu važne životne interese, pa smo gotovi da ih ma u kakvom slučaju zaštitimo”. Ovo je izrekao grof Berhtold, a posle njegovih reči je otpočelo veliko podzemno rovenje. Pokliči su redom uzletali u svet. Najpre je Sandžak bio veliki životni interes monarhije. I Armee Zeitung (Vojničke novine), su pisale da će u onom trenutku, čim srpske čete stupe na zemljište Sandžaka, topovi monarhije zagrmeti pred Beogradom. I ratna stranka je iza sto grla naglašavala da Sandžak ne možemo napustiti, jer preko njega vodi put u Solun, tako važan za naš ekonomski život. Nisu se sećali da su Sandžak od svoje volje vratili Turskoj. Zatim je došao na red nov poklič. Po rečima Carevinske Pošte (Reichspost), iznad ekonomskih interesa stoje politički interesi. I otpočeo je nov ratni pohod radi draženja za samostalnost Albanije. „Drevnu slobodu“ Arnauta napisaše na svoje zastave oni, koji su tu nedavno uništili „drevnu slobodu“ Mađara; bespravnost arnautskog naroda je do srca zabolela one, koji tolike narode u monarhiji drže u bespravnosti. Posle se i opet javio nov poklič, pomolio se nov životni interes, i ratna stanka je sva zabalavila objavljujući, da Srbija ne sme dobiti luku na Jadranskom moru. Ovo je obrazlagano time, što ovo ne smemo dopustiti, jer bi time nevoljama Srbije u istinu bilo pomoženo, i onda bi bio kraj terorističkoj našoj vlasti nad Srbima. Najzad se iz brze poplave događaja pomolio i opet novi poklič: Prohaskin slučaj. Prizrenskog austro-ugarskog konzula su Srbi tobože vređali, možda i ranili. Inače sujetne poluzvanične novine su sad svaki dan donosile nove i nove senzacije o groznim zlodelima Srba, i tako im je pošlo za rukom da kod radoznale velikovaroške svetine, koju inače politika ne zanima, koja se uvek samo rugala plemenitoj političkoj ozbiljnosti radništva, koju inače uznemiruju samo konjske trke i fudbalske utakmice, da kod nje probude uznemirenost i neozbiljno oduševljenje za rat. Ova svetina, taj ološ je jedina masa radne stranke, ona igra ulogu u rđavo pripeđenim njihovim maskeratama, na njenim se usnama zaorio novi poklič: Umrimo za Prohasku!

Tako su diplomacije i gose ratničke stranke odjedanput stali govoriti o životnim interesima monarhije, ali nikad nisu jasno rekli, koji su im životni interesi, i njihova gramziva politika je svaki dan druge i druge interese otkrivala i iznosila pred oči austro-ugarskom narodu. Ali je najzad jedan poslanik, koji zastupa banke, Hegedüs Lόránt, sa brutalnom iskrenošću priznao, šta su im životni naši interesi koje treba po svaku cenu – ako zatreba, i po cenu rata – da branimo. „Na Balkanskom poluostrvu, rekao je Hegedüs Lόránt, austro-ugarska privreda ima životnih svojih interesa. Domaći kapital je zainteresovan u poslovima mnogih banki na poluostrvu, tako u sofijskoj, beogradskoj i solunskoj banci. Treba napomenuti i to, da je žustri rad naših banki stvorio na Balkanu fabričku industriju i da je saradnja naših stručnjaka omogućila iskoriščenje prirodnih blaga na poluostrvu“.

Dabome, o tome je reč: domaći kapital, životni interesi banki su ti životni interesi monarhije na Balkanu. “Umrimo za fabrike željeza i za Škodinu fabriku, umrimo za Rotšilda i za Lanci Lea”, to je bio pravi sadržaj onih veštačkih oduševljenih drekavaca kad su vikali: “Umrimo za Franju Josifa I. i umrimo za Prohasku”! Pažljivim se uhom iza zveckanja sabljom može čuti zveket zlatnika fabrikanta oružja i šuštanje banaka na Balkanu zainteresovanih bankira. Srce domoljubivog austro-ugarskog oduševljenja bije po rihtu berzanskog skakanja i padanja vrednosti. Skaču Škodini papiri – dakle, da živi rat! Čepeljska fabrika Manfreda Vajsa danju i noću radi napregnutom snagom – dakle, zahtevamo zadovoljštinu za povređenu našu narodnu čast!


Jedina sila koja hoće mir.

Nasuprot opasnosti rata, nasuprot draženju ratne stranke je danas na celom svetu jedina sila koja hoće mir: organizovani proletarijat. Ni veliki deo građanstva ne želi rat, ali ne ume delima da se usprotivi onima koji draže; razni građanski pokreti za mir su upravo sad, posred najvećih opasnosti svetskog rata, sasvim izgubili moć govora, kao što nisu ozbiljno protestovali protiv rata ni građanski parlamenti. Proletarijat je danas jedina sila koja hoće mir, jer moderni rat sve veće mase vojnika izvodi na bojno polje, a velike mase sve više postaju mase proletarijata. U doba opšte vojne obaveze se samo tako može s uspehom boriti, ako se mase oduševe za borbu, a dušu mase sve više osvaja socijalizam, koji je protivnik rata. Socijalizam sa svojom idejom klasinske borbe, čini da borba među narodima postaje nepopularna. I kad su građanski parlamenti umuknuli, tada je u Bazelu progovorio protiv rata svetski parlament proletarijata,[1] snagom koja je ispunila ceo jedan svet. Evropske velesile mogu danas da izvedu na bojno polje deset milijuna vojnika. A gospodarima ovih deset milijuna bajoneta, vladarima, generalima i diplomatima su poručili izaslanici desetine milijuna organizovanih radnika da oni koji bajonete nose, žele mir.

Proletarijat, kad se bori protiv rata zastupa najkrupnije interese celokupnoga ljudskog društva, ljudskoga napredovanja. Radništvo ne može hteti rat, jer zna da se iza krvave avetinje rata kao nerazdvojni pratilac javlja ekonomska kriza, nestašica rada, crna avetinja bede. Radništvo neće rat, jer zna da je opasnost rata najzgodnija prilika za političko ugnjetavanje i samovolju, zna da, kad sudbinu naroda nataknu na manlihirke, onda kasarna zauzme i mesto zakonodavnoga parlamenta. Radništvo se užasava od rata, jer u njemu živi sveta misao čovečnosti koja se buni protiv toga da se desetine hiljada ljudi žrtvuju na klaonicama bojnih polja. Radništvo protestuje protiv rata, jer zna da bi svetski rat značio propast celokupne ljudske kulture, vraćanje civilizacije stolećima unatrag, utonuće u varvarstvo.

Mogućnost svetskoga rata znači bankrot svega građanskog društva. Roditelj svetskog rata jeste bezvlašće svetskoga kapitalizma. Današnji društveni poredak je već dotle dospeo, da bi se rastvorio u darmar, njegova bi civilizacija utonula natrag u varvarstvo, sav građanski život bi mu isčezao u militarističkom prolivanju krvi, kad ne bi digao glavu proletarijat da spase njegovu civilizaciju. Onda kad opasnost svetskoga rata hoće da izbije iz koloseka mu ceo stari svet, onda se kao jedini pozvani naslednik kulture i napretka javlja socijalizam, prijavljije svoja prava, pokazuje svoju moć da izida novi jedan i bolji svet.

Pripremio: Stefan Gužvica


[1] Međunarodni socijalistički kongres održan je u Bazelu 1912. godine i na njemu je donešen antiratni manifest, kojim su se sve članice Druge internacionale obavezale da će se, u slučaju objave svetskog rata, aktivno boriti za mir. O ovaj manifest su se 1914. godine oglušile sve članice Druge internacionale, osim ruskih boljševika, bugarskih tesnih socijalista i srpskih socijaldemokrata. Manjine u drugim socijaldemokratskim partijama, poput one koju su predvodili Roza Luksemburg i Karl Libkneht, takođe su bile protiv rata i iz njihovih pokreta će kasnije nastati revolucionarni pokreti od 1917. do 1923. godine, kao i Treća internacionala.