Plakat sa pripadnicima naroda Mapuče u jednoj od učionica Liceo de Aplicación sa pitanjem: Zajednica?

DNEVNIK JUŽNOG VREMENA: Putevima 'novog' Čilea

DNEVNIK JUŽNOG VREMENA: Funa - feministički pokret i rodna društvena drama

Političko nasilje i Luisa Toledo – majka čileanskog 'donjeg naroda'

3. januara 2008. godine, Matias Catrileo, nekadašnji učenik javne škole Liceo Lastarria iz Santiaga, ubijen je u okršaju sa čileanskom policijom u regiji Araukaniji dok je, kao član Organizacije Arauco Malleco (CAM), pokušavao zauzeti zemlju porodice Luchsinger-Mackay. Trinaest godina poslije, te u pokušaju da zauzme zemlju u vlasništvu kompanije Šume Mininco, identičnu sudbinu doživio je i Pablo Marchant, bivši učenik Nacionalnog Instituta iz Santiaga. Tokom svoje ideološke preobrazbe, ova dva učenika proći će daleki put koji ne samo da će ih odvesti 700 km južno od glavnog grada, nego i milionima kilometara od čileanskog nacionalnog identiteta, kojeg će odbaciti do te mjere da će se proglasiti pripadnicima domorodačkog naroda Mapuče. Pečat na ovaj čin preobrazbe stavit će aktom pridruživanja Arauco Malleco, najradikalnijoj političkoj organizaciji naroda Mapuče. Budući da ova dva mladića čine dio istorije čiji se trag vuče u prošlost puno stariju od epohe u kojoj su rođeni, prije dalje razrade ove priče bacit ćemo brzi pogled na povijest naroda za čiju su se pripadnost naša dva protagonista opredijelila.

Mapuče (mapu = zemlja; če = ljudi) ili ljudi sa zemlje su južnoamerički domorodački narod koji je historijski nastanjivao južne dijelove današnje Argentine i Čilea. Svoju epsku slavu Mapuče crpe iz činjenice da su jedino domorodačko pleme koje Špansko kraljevstvo nikada nije uspjelo pokoriti, te koje je sve do druge polovice XIX stoljeća imalo nezavisnu državu na teritoriji ovog kontintenta. Tako Mapuče svoju državnost gube tek nakon južnoameričkih ratova za nezavisnost, kada bivaju poraženi u vojnim sukobima sa novonastalim državama Argentinom i Čileom. U slučaju Čilea, Mapuče gube svoju samostalnost 1861. godine u sukobu koji će čileanska država eufeministički nazvati „Pacifikacija“. Iako u današnjem Čileu najveći broj Mapučea živi u glavnom gradu Santiagu, Araukanija, ili točnije Wallmapu (map. Mapuče zemlja), se smatra povijesnom bazom ovog naroda, te predstavlja mjesto gdje autonomaška politika dobija svoj najveći smisao. Ime regije se veže za čileanski nacionalni ep La Araucana, koji je u XVI vijeku napisao španski osvajač Alonso de Ercilla, u kojem razrađuje temu osvajanja današnjeg Čilea.

Unutar procesa stvaranja čileanskog nacionalnog identiteta, Mapuče, kao i ostali domorodački narodi, su uglavnom dobili ulogu bliskog, nepoželjnog Drugog. Iako će čileanski državotvorni narativ prigrliti herojski otpor Mapuče naroda protiv Španske vlasti, te isti poslije pripisati čileanskom nacionalnom idealu, mapučeanska kultura te identitet će se odbiti kao nepoželjna karakteristika zamišljenog nacionalnog bića. Tako će novi nacionalni narativ okarakterizirati Mapuče kao ljude koji pripadaju inferiornoj kulturi, „rasi robova“ koji „jedva da su napredniji od životinja“.[1] Benjamin Vicuňa Mackenna, slavni državnik te povjesničar iz XIX stoljeća, okarakterizirat će Mapuče kao „zvijer koju je nemoguće pripitomiti, neprijatelja civilizacije koji obožava poroke kao što su nerad, pijanstvo, izdaja, i sav taj skup gadosti u kojima živi utopljen te koje sačinjavaju život divljaka“.[2] U ovom smislu, narod Mapuče zauzet će ulogu glavnog unutarnjeg neprijatelja, najveće prepreke za daljni nacionalni razvoj te uspješan ulazak Čilea u političku i ekonomsku modernost.

Dalje, nacionalne elite propagirat će ideju kako je ulazak u modernost te dalji razvoj čileanske države i društva jedino moguć ukoliko lokalni domorodački karakter bude zamijenjen sa onim europskim. Vođeni ovakvim svjetonazorom, državni vrh će podržati službenu politiku 'popravljanja rase' te 'izbjeljivanja nacije' kroz program imigracije iz Evrope koju će poticati politikom raspodjele zemlje prethodno oduzete domorodačkim narodima. Tako će porodica Luchsinger, ista ona čije je potomke 3. januara 2008. godine napao Matias Catrileo, pristići u Araukaniju iz Švicarske 1883. godine, gdje će dobiti zemlju oduzetu od naroda Mapuče.[3]

Kroz tokove povijesti, okupacija teritorija Mapučea, koja je prvobitno favorizirala promovisanje projekta internog kolonijalizma, postepeno se okreće prema neokolonijalnom te transnacionalnom-neoliberalnom kapitalu, gdje domaće visoke klase te međunarodni poduzetnici implementiraju intenzivnu ekonomsku politiku neo-ekstraktivizma.[4] Unutar ovog konteksta, akcija u kojoj je ubijen Pablo Marchant imala je za cilj napad na posjed porodice Matte, jedne od pet najbogatijih obitelji Čilea koja kontroliše više od 700 tisuća hektara monokulture bora.[5] Posljednjih godina, različite društvene i okolišne organizacije povećale su pritisak na čileansku državu da prekine monokulturni model razvoja koji predvode velike kompanije kao Šume Mininco, upozoravajući da ova razvojna strategija ima ozbiljne posljedica za cijelo društvo, jer dovodi do krize vode, suše, osiromašenja tla, raseljavanja ruralnog stanovništva, gubitka prehrambene suverenosti, te uništavanja autohtonih šuma, flore i faune, ekosustava, močvara, te proliferacija brojnih izvora požara. Najveći direktni protivnik ovih kompanija u Araukaniji je organizacija Arauco Malleco, koja podupire oružanu borbu kao jedini način za povratak zemlje, te koja ne vjeruje u pregovore sa državnim vrhom koji ju je proglasio terorističkom organizacijom.


Čileanac, Mestiza, ili Mapuče: Tijelo kao mjesto otpora?

Pogled na biografiju naša dva protagonista dodatno komplicira ovu priču te ju čini još zanimljivijom. Naime, rodni listovi, te slični dokumenti iz porodičnog naftalina Matiasa i Pabla, ne mogu da bespogovorno potvrde njihovu pripadnost narodu Mapuče. Kao i većina stanovnika Čilea, Matias i Pablo su mestičkog porijekla. Na to ukazuje koliko njihova fizionomija toliko i njihovo obiteljsko stablo. Dok je Matias svoje mapučeansko porijeklo dokazao očevim prezimenom Catrileo (majka ima špansko prezime Quezada), Pablo nije imao istu vrstu dokaza jer niti jedan pripadnik njegove porodice ne nosi prezime naroda Mapuče, dok prezime Marchant potiče iz Francuske te znači trgovac. Također, teško je tvrditi da je Matias Catrileo, što zbog svog fizičkog izgleda što zbog prezimena koje uvelike podsjeća na talijansko, pripadao onom dijelu Mapuče svijeta koje pati od svakodnevne diskriminacije.[6]

Grafit Matiasa Catrilea uz rijeku Mapočo u Santiagu uz poruku:
„Nismo Čileanci. Mi smo Mapuče. Sloboda za Wallmapu“.


Uzimajući ovo u obzir, mislim da približavanje mapučeanskom identitetu ova dva momka možemo čitati kroz njihovu pripadnost srednjoškolskim kontrakulturnim krugovima. Naime, dok je Matias u srednjoškolskim danima bio dijelom anarhističke te punk scene Santiaga, Pablo je pripadao Omladinskom pokretu Lautaro (MJL), jednom od najradikalnijih i najtajnovitijih srednjoškolskih političkih udruženja koje nosi ime glavnog mapučeanskog historijskog junaka te jednog od glavnih likova iz nacionalnog epa La Araucana. Imajući u vidu hibridnost latinoameričkih identiteta, zanimljivo je primijetiti da Omladinski pokret Lautaro korijene vuče iz Demokršćanske partije, od koje se odvojio pod uticajem teologije oslobođenja samo godinu dana prije izbora Salvadora Allendea za predsjednika Čilea. Stav pobune Pabla Marchanta kontra sistema u kojem odrasta se vidi i na njegovom LinkedIn profilu, gdje se pod kategorijom zaposlenja može pročitati: nezaposlen u bilo kojem mjestu.[7]

Dalje, možemo primjetiti da mestizaje, kao praksa kulturnog miješanja koja stavlja oba naša lika, ali i većinu čileanskog stanovništva, u područje susreta dva svijeta u kojem opresor susreće potlačenoga, nudi razne identitarne opcije za one koji se rode unutar takvog društvenog sklopa. Ipak, važno je napomenuti da identitetsko opredjeljenje ova dva mladića jeste anomalija u zemlji u kojoj se, uglavnom zbog povijesne ideologije nacionalnog izbjeljivanja, čak 60% stanovnika deklariše bijelcima [8] (iako ja te bijelce, te pogotovo u takvom procentu, jako teško uspijevam naći na ulicama grada kroz koji se svakodnevno krećem). Imajući u vidu ove činjenice, možemo pretpostaviti kako mapučeanski identitet, pogotovo kad je on prigrljen od tinejdžera koji odrastaju unutar urbane sredine, u sobi nosi puno dublje značenje te je neraskidiv od odrastanja u postdiktatorijalnoj zemlji čija je sadašnjost uvelike određena neoliberalnim kulturološkim modelom u kojem vladaju ekonomska računica, prirodna destrukcija te individualizam.

Unutar ovakvog konteksta, domorodački pokret u Latinskoj Americi, kao val koji je zahvatio i dva mladića iz naše priče, se može čitati ne samo kao mjesto etno-identitarnog oslobođenja nego i kao posljednje mjesto otpora protiv kapitalizma koji uništava planetu, te kao utočište za mlade pobunjene umove koji traže bijeg iz krute stvarnosti u kojoj odrastaju. Zbog toga, mislim da je bitno da uzmemo u obzir emotivnu te moralnu privlačnost koju revolucionarna politika domorodačkih naroda nudi mladim umovima koliko u Čileu toliko i u drugim dijelovima svijeta. Tako da, dok proučavam život pobunjene čileanske omladine često razmišljam kako bi bilo koji od učenika koje svaki dan srećem u školskom dvorištu te učionicama Liceo de Aplicación mogao postati sljedeći Pablo ili Matias, još jedan mladić koji svoj put radikalnog otpora sistemu u kojem živi sa ulica Santiaga prenosi na jug zemlje, gdje se priključuje političkom pokretu naroda čija priča predstavlja historijsku suprotnost svemu onome u što se Čile pretvorio.


Oktobarska revolucija kao pobuna protiv neoliberalnog života?

Narodna pobuna iz 2019. godine uvelike je poljuljala temelje čileanske državne povijesti te njenog nacionalnog narativa. Nezadovoljstvo spram čileanske istorijske identitarne politike te čileanskog puta prema neoliberalizmu prvobitno možemo da čitamo kroz akcije rušenja kipova iz doba kolonijalizma te postkolonijalizma, ogromno prisustvo mapučeanskih zastava na protestima, farbanja čileanskih državnih zastava u crno, te preimenovanje Trga Baquedano, postavljenog u čast generala koji je predvodio „pacifikaciju“ Araukanije, u Trg Dostojanstva.

Vjerovatno najpoznatija slika Oktobarske pobune iz 2019. godine. Na vrhu vidimo prosvjednika kako maše mapučeanskom zastavom Wenüfoye dok na glavnom trgu Santiaga jaše statuu Manuela Baquedana – generala koji je bio dijelom vodstva pacifikacije Araukanije 1881. godine.


U jednom od mojih razgovora sa pobunjenim srednjoškolcima iz Santiaga, Nahuel, mladić koji je sam za svoj pseudonim izabrao ime mapučeanskog porijekla (koje on naziva svojim ratnim imenom), na moje pitanje o čileanskom identitetu te značenju 2019. godine, kaže sljedeće:

Nahuel: Mi Čileanci smo uvijek pokušavali da sakrijemo ono što je stvarno naše. Mi smo uvijek htijeli da se odreknemo domorodačkog, onoga što nam je baza. Mislim da je biti Čileancem jedan osjećaj pripadanja društvu čiji je identitet jako nejasan. Osjećam da biti Čileancem implicira konstantnu potragu za identitetom. Čini mi se da ga još uvijek nismo pronašli.

Salvador: I zašto tako misliš?

Nahuel: Zato što mi se čini da Čileanci puno imitiraju, jako su malo originalni. Način na koji ja razumijem identitet jeste da on znači da sam ja protagonist nečega. Ali, u ovom slučaju, meni se čini kao da smo mi ovde doveli Njemce da nam poprave rasu te da je tako čileanska koža postala samo loša kopija njemačke.

Salvador: A prema tebi, šta ste ustvari vi Čileanci?

Nahuel: Mislim da je barem 80% stanovništva mestičkog porijekla. Tj. barem nas 80% ima domorodačku krv. Čak i ako mnogi od nas imaju španska prezimena, mi nemamo španske pretke. Ova prezimena su nam bila nametnuta.

Salvador: A zašto misliš da je na protestima bila toliko prisutna mapučeanska zastava?

Nahuel: Vjerujem da danas postoji više svijesti o tome što se dogodilo mapuče narodu tijekom naše povijesti. Vidiš, danas postoji određeno društveno priznanje koje kaže kako su oni povijesno marginalizirani različitim metodama, i da smo konačno i mi marginalizirani, ali nas su učili suprotno. Postoji mnogo mestiza koji su u krvnom srodstvu s Mapučeima, te sa kojima dijele prilično slične probleme.

Salvador: Šta znači da dijelite slične probleme?

Nahuel: Znači da svi moramo da se borimo sa problemima diskriminacije, represije, i tako.

Salvador: A odakle dolazi ta represija?

Nahuel: Dolazi od strane čileanskih elita i njihovog represivnog državnog aparata. Tako da, lakše se identificirati sa mapučeanskim idealom nego sa idealom države koja je uvijek bila dominirana od strane elita. Ako me na primjer pitaš da li osjećam divljenje prema Čileu, ja ću ti reći da ne. Reći ću ti da osjećam divljenje prema narodu Mapuče, baš zbog borbe koju su historijski pružili.

Salvador: A zašto ne osjećaš divljenje prema Čileu?

Nahuel: Kad to kažem mislim na službenu povijest ili povijest elita. Tj., mislim da je želja da promijenim moju državu također patriotski osjećaj.

Salvador: A možeš li mi reći šta za tebe predstavlja Čile?

Nahuel: Ponekad mislim da je Čile tužna priča masakra i eksploatacije. Mislim kako smo mi jedna zemlja koja nije imala priliku napredovati u skladu sa svojim interesima. Vjerujem da nam je to dosta negirano. Osjećam da je Čile vrlo, ali vrlo nasilan konstrukt, da je to jedan konstrukt koji nikada nije dopustio da se svi njegovi kulturni izrazi mogu mirno razvijati unutar njega. Ponekad mislim kako je Čile zemlja koja je izgrađena silom, nasiljem koje svaki put ispliva na površinu kada se desi nešto što njima nije po volji. Zbog toga, u Čileu ne postoji cilj da zajedno izgradimo našu zemlju. Umjesto toga, uvijek je postojao pokušaj da prevlada jedno gledište, jedan osjećaj stvari, jedna vizija naše povijesti. Mislim da historijski prisustvujemo konsolidaciji zemlje koja nije naša, zemlje koja ne odgovara našem načinu postojanja, našoj kulturi. Stoga mislim da je biti Čileanac jedan osjećaj bivanja u stalnoj napetosti, u tjeskobi, osjećaj življenja sa bijesom, sa željom da izađem i podignem pakao. Ali, u isto vrijeme, osjećam se umorno od želje da toliko puta želim učiniti nešto što se nikada neće ostvariti. I onda se osjećam još umornije jer, budući da se stvari nisu promijenile, i dalje želim još više da ih promijenim. Tako da, čini mi se da je Čile kao stalni krug obmane, nade, pa opet nove obmane i nove nade. Zato vjerujem da je Čile zemlja koja je u stalnom procesu borbe. I vjerujem da je to odlika Latinske Amerike u cjelini, da smo mi jedan kontinent u kojem borba nikad ne prestaje, već se samo transformira kako povijest napreduje.


Umjesto zaključka, dodatak: Pjesnik iz podzemlja te 'Poema o mojoj zemlji'

Ova poema, koja je istovremeno i zaključak ovog teksta, je djelo jednog srednjoškolca iz Santiaga, koji sam kaže da kroz nju „želi prikazati melanholiju jedne zemlje koja je pokradena putem prolivene krvi te privatnog vlasništva.“[9]


Poema mojoj zemlji

Ovo je ista ona zemlja

u kojoj su ubili Matiasa Catrilea

u kojoj se zapalio Eduardo Miňo [10]

u kojoj su pogubili Manuela Guerrera [11].

*

Ova zemlja, koja je nekad bila plod ljubavi

napunila se mukom i plačom osjetivši tu pekotinu,

ova domovina koja nam je nekad pripadala

sada može samo da plače zbog ravnodušnosti.

*

Rijeke našeg svijeta više nisu iste

više nisu bogate, postale su pustinje.

Novac zapovijeda u ovoj domovini

ovdje gdje se jednom njegovala poezija.

*

Danas možemo jedino da gledamo sa melanholijom

ovu zemlju koju čuvali su naši preci

danas jedino možemo da zamislimo ono plavo jezero

koje je nekada bilo nježni pokrivač za napuštene.

*

Samo ti jedno mogu obećati voljena zemljo

da ću se boriti i da ću pjevati kako bi opet postala zlatna

i da ću u sebi nositi uvjerenje onoga koji se nikada nije predao

jer je jedan potlačeni narod, narod bez budućnosti.

*

Pueta subterraneo (špa. Pueta iz podzemlja)

* * *

“NELTUME” (- Jezero u Čileu čije ime potiče iz mapudunguna, jezika naroda Mapuče, te znači oslobođeni prostor.)

urlik slobode

gdje šuma niče

od palih stabala.

Salvador Malespina, Prometej.ba

[1] Larraín, J.(2001). Identidad Chilena. Santiago: LOM.

[2] https://www.mapuexpress.org/2016/01/06/matias-catrileo-forma-parte-de-la-historia-por-martin-correa/

[3] https://www.resumenlatinoamericano.org/2022/01/04/nacion-mapuche-la-historia-del-fundo-santa-margarita-lugar-donde-fue-asesinado-hace-14-anos-matias-catrileo-quezada/

[4] Mariman, P. Q. (2021). Pueblo Mapuche y Estado Nacion: Hacia el fin de una relacion forzada y colonial. Revista Anales 19: 85-104.

[5] https://www.elciudadano.com/portada/detras-de-la-m...

[6] Pairican, F. (2017). La biografía de Matías Catrileo. Santiago: Pehuén Editores.

[7] https://interferencia.cl/articulos/quien-era-pablo...

[8] https://www.latinobarometro.org/ (Latinobarometro 2011).

[9] Original na španskom možete pronaći ovdje, a rad ovog mladog pjesnika upratite ovdje.

[10] Nezadovoljan zemljom u kojoj živi, Eduardo Miňo se 2001. godine zapalio ispred predsjedničke palate u Santiagu, čas nakon što je prolaznicima ostavio poruku u kojoj je pisalo: „Moja duša koja preplavljuje čovječanstvo, više ne može da podnosi toliku nepravdu.“

[11] Manuel Guerrero je bio profesor i član Komunističke partije Čilea kojeg su 1985. ubili agenti državne policije.