Do sada objavljeno u ovoj seriji: Haris Gusinac, Lamija Halilagić, Denis Haračić


Zdravo Hanna! Za početak bih te zamolio da nam kažeš gdje i kada si rođena, i gdje sada živiš?

Rođena sam 16. juna 1994. godine u Sarajevu. Trenutno živim i radim u dvije države i dva grada – Sarajevu i Beogradu.


Kada i kako si otkrila da imaš talent za likovnu umjetnost? Imaš li likovnih umjetnika u porodici?

Nisam rođena sa talentom za likovnu umjetnost. Oduvijek sam voljela da crtam, ali to su bili prosječni dječji crteži. U višim razredima osnovne škole počela sam ozbiljnije da se bavim crtanjem i slikanjem, te sam kroz mukotrpan rad i trud došla do nivoa gdje sam sasvim realistično mogla da nacrtam i izvajam bilo šta. Uvijek se sjetim riječi mog profesora Hasana Haljevca iz Srednje škole primijenjenih umjetnosti u Sarajevu koji je pred kraj svoje profesorske karijere izjavio da sam mu ja jedan od najuspješnijih „projekata“.

Interesovanje za umjetnost mogu povezati sa mojom porodicom, koja je vrlo orijentisana ka umjetnostima, muzičkoj, likovnoj i baletnoj.


Diplomirala si na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. U čemu ti je akademija kao umjetniku najviše pomogla?

Akademija likovnih umjetnosti mi je pružila uvid u jedan novi svijet koji je od mene zahtijevao da budem dosta samostalna u umjetničkom izražavanju. Tada dolazi do samospoznaje o tome u kojem smjeru ići i kako od svog poziva napraviti jednu uspješnu priču. Ono što mi najviše nedostaje je prostor za rad i ambijent koji je dozvoljavao potpunu slobodu stvaranja. Također mogu reći da su godine školovanja na ALU možda i najbolje utrošeno vrijeme do sada u mom životu. Kolege često kritikuju sistem edukacije koji se koristi na ALU, suviše je klasičan za ono što je sada aktuelno u svijetu umjetnosti, ali ja smatram da samo treba mudro iskoristiti prostor, savjete profesora i vrijeme koje se dobije pri upisu na ALU.


Koji su ti omiljeni umjetnici, domaći i strani?

Spisak omiljenih umjetnika/ca se svakodnevno nadopunjuje i zaista je teško odabrati jednog kreativca/ku. Od domaćih umjetnika mogu reći da vrlo cijenim rad slikara Mirze Čizmića, grafike Denisa Haračića, slike Rikarda Druškića, slike Milene Pavlović-Barili. Od stranih umjetnika to su Matisse, Emile Charmy, Suzanne Valadon i Frida K.


Kako bi u kratkim crtama opisala svoju umjetnost?

Prozor u razigran i gotovo opipljiv svijet drugačije realnosti, upotpunjen jarkim bojama i fragmentima surealizma.


Koji ti je najdraži rad što si uradila i zašto?

Obzirom na moju hiperproduktivnost teško je izdvojiti samo jedan rad. Svaki rad u sebi nosi određenu emociju koja je neponovljiva, samim time na svaki rad gledam kao na dio moje duše od kojeg se uvijek teško rastanem.

Mogu reći da su mi izuzetno drage slike iz ciklusa na kojem trenutno radim, jer sam ušla u neku pomalo drugačiju materiju, što ih ne čini više vrijednima od onih koje sam radila ranije. Samo sve što je novo uvijek je zanimljivo i nosi dozu strasti i neizvjesnosti.

"Robinja vremena", 1,6 m x 1,3 m



Od čega trenutno živiš?

Radim dva posla. Jedan je slikarstvo, na sedmičnom nivou izvozim slike kolekcionarima/kama širom svijeta. Drugi posao je posao koji radim već pet godina i uživam u njemu podjednako kao i u slikarstvu – trenerica sam ritmičke gimnastike djevojčicama od 4-12 godina. Ritmička gimnastika je moja prva ljubav, tako da sam nakon trinaestogodišnje karijere u tom sportu svoju ljubav usmjerila u trenerski posao što je također jedna vrsta umjetnosti, ali pokreta.


Imaš li svoje mjesto na internetu gdje ljudi mogu pratiti tvoj rad?

Svoj rad plasiram putem društvenih mreža (Facebook, Instagram), te putem art platformi (ArtFinder, Saatchi Art, SingulArt). Za sada nisam imala vremena napraviti oficijelnu web stranicu, ali planiram i to uskoro.


Koja ti je najbolja izložba na kojoj si učestvovala i zašto? Kako bi voljela da ti izložbe izgledaju u budućnosti?

Najbolja izložba do sada je moja samostalna slikarska izložba koja je održana u Galeriji Atrijum u centru Beograda. Oduševila me zainteresovanost ljudi za moju umjetnost u gradu koji je za mene još uvijek nov i nepoznat. Podrška je pristizala na sve strane, te sam od 15 izloženih slika uspjela prodati 10, što je za umjetnicu u usponu veliki uspjeh! U ovoj godini planiram jednu veću samostalnu izložbu u BiH čija postavka će biti sastavljena od velikih platana.


Za kraj nam ispričaj neku anegdotu iz svog umjetničkog života.

Nemam baš anegdotu u ovom trenutku, ali mogu reći da mi je uvijek beskrajno smiješno slušati pitanja ljudi:

„Da li ti ovo sve iz glave?“ – ma ne, ja to vidim negdje pa naslikam.

„Ko su ti ove žene?“ – žene iz komšiluka.

„A kako to misliš slikaš i lijevom i desnom rukom?“ – mama me rodila sposobnu.

Razgovarao: Boris Lalić, Prometej.ba