Ovom pričom nastavlja se ciklus priča Dijale Hasanbegović, priče o evidenciji otpisanih. Dosad objavljeno:

1. The light that never goes off

2. Dobro sam

3. Trideset tri


Perje je gugutalo svuda oko Tarika. Bijelo, sivo, nekad kao krupni snijeg, nekad kao pepeo. U kovitlacu pepela i snijega četverogodišnji Tarik osjećao se kao da cijeli svijet guguće. Guguću grane, guguće nebo. Guguće mama. Mama. Sjedi na klupi preko puta i smije se. Baca golubovima komadiće kifle. Kad se mama smije, nebo se osvijetli. Mama se isto smije kao da guguće.

Lejla sjedi na klupi i netremice gleda u mamu. Lejla ne želi u vrtlog. Lejla želi neprekidno da gleda u mamu, prati pogledom njene duge, tanke ruke, prste koje kidaju hljeb, pokret lak kao povjetarac koji baca golubovima komadiće hrane da bi oni oko Tarika napravili vrtlog perja i snijega. Cijeli svijet guguće, Tarik ciči od smijeha, mama se smije i nebo svijetli, Lejla sjedi ozbiljna pored majke i prati njene pokrete.

U svakom majčinom pokretu, Tarikova sestra Lejla vidjela je i svoje pokrete. Kad baca grudve snijega, kad baca loptu. Kad se majka smije i uhvati za stomak, vidjela je sebe kako se hvata za stomak i sklupčava na krevetu.

- Mama nije dobro jer sam se ja rodio.

- To nije istina – Tarikov otac je mrsio plave uvojke na njegovom čelu – Mama je samo malo drugačija nego kad se rodila Lejla. Znam ja. Bio sam oba puta tu.

- Mama nije dobro.

Bilo je to prvi put da su Tarik i Lejla otišli sami s majkom u park, otkako se Tarik rodio. I cijeli svijet je gugutao. I kad bi se majka nasmijala, nebo bi se obasjalo svjetlošću jačom od sunčeve. Ali Lejla to nije vidjela. Lejla je vidjela dugačke, tanke ruke svoje majke kako baca mrve golubovima. Gledala je i Tarika zahvaćenog u vrtlog svijeta kojem oni ne pripadaju, svijeta smijeha i guguta, svijeta snijega i pepela.

- Mama je uvijek sama. U sobi.

- Nije sama – rekla je Lejla Tariku. – Ja je uvijek posmatram. Uvijek.

- Zašto?

- Zato što si mi drag, budalo mala.

- Zbog mene gledaš mamu?

- Da. Ona je moje ogledalo za tebe.

Majka je čupala zadnju kiflu iz kese i bacala golubovima sve veće komade. Ustala je i bacala sve veće komade. Smijala se sve jače. S njom je ustala i Lejla, ali nije se smijala. Gledala je kako komadi padaju među golubove, kako se oni okupljaju oko njih i otimaju se za mrvice, i kako ih Tarik prati, sav uhvaćen u vrtlog tog parkovskog svijeta koji, Lejla je znala, nije njihov svijet. Ali u koji su taj dan došli, prvi put sami s majkom, od Tarikovog rođenja.

- Nema potrebe da me čuvaš, Lejla. Kad porastem, ja ću tebe čuvati.

- Ti nikad nećeš odrasti. A ja sam već stara.

Zrak miriše na vlažno, gladno tijelo golubova. Na gorko perje koje ulazi u nosnice. Tarik više ne zna gdje se nalazi i ne vidi više ni majku ni sestru. Sve je samo gugut perja. Gugut pepela i snijega, i svjetlost koja je na nebu ostala od majčinog posljednjeg osmijeha za taj dan. Lejla je vidjela kad se mama uozbiljila. Kad su joj se kutovi usana oborili kao kod pospane mačke. Vidjela je kako su joj duge, tanke ruke klonule niz tijelo. Zeleni je kaput padao preko njenih ramena kao uvelo lišće.

- Odakle dolazi svjetlost?

- Svjetlost dolazi kad je zoveš – rekla je Lejla.

- Kako se doziva svjetlost?

- Kad zažmiriš, i potpuni je mrak. Onda dolazi.

- I kad se mama smije!

- Da, i onda... ali prođe.

Lejla je vidjela, u jednom dugom, sporom pokretu, majku kako se saginje, kako joj uveli kaput pada sa ramena. Vidjela je njene duge, tanke ruke kako podižu kamen veličine njene šake i vidjela je kako se uspravlja nad svijetom koji guguće i svijetli. Uspravlja se kao bog. Kao bog koji sve može stvoriti i sve može uništiti. Stvoriti mrak, i stvoriti svjetlost. Sve u jednom potezu. Dugom, lakom, skoro radosnom pokretu kojim je, iz sve snage, hitnula kamen u gugut, snijeg i pepeo. U vrtlog golubova. U Tarika.

Kamen koji je majka bacila nije pogodio Tarika. Nije pogodio golubove. Nije pogodio ni Lejlu, koja je prema vrtlogu potrčala odmah čim je vidjela majčin pokret. Pao je na zemlju, a u nebo, odjednom mračno, prnuo je snijeg, pepeo i gugut.

Iz Tarikovih je prsa prasnuo hropac i osjetio je vrele suze u očima.

- Pijan je, tu je legao i zaspao

- Da zovemo hitnu?

- E, brate, jesi dobro, jesi živ? Vidi ga...

- Ja mislim da je najbolje da zovemo hitnu. Hej, hej, gdje živiš ti?

- Samo malo – vikala je Lejla, probijajući se kroz ljude, okupljene oko Tarika, koji je ležao u parku u ostacima snijega i pepelu vlastitih cigareta – Samo malo, to mi je brat!

Ljudi su se razmaknuli, sa svojim osvijetljenim mobitelima, a Lejla je zgrabila brata i ošamarila, jednim lakim pokretom, dugačkim, tankim rukama.

- Tarik. Dobro si. Idemo kući.

Nastavit će se...


Dijala Hasanbegović, Prometej.ba