Strah od nestanka vode
Strah od nestanka vode u čatrnji za mene je jedan od najranijih strahova. Sjećam se kako bi majka svako malo odlazila i otvarala poklopac na botniku i provjeravala koliko još ima i trebamo li zvati da nam dotjeraju cisternu
Foto: Srđan Gavrilović
Nastavak dnevnika „Zaperci“ koji na Prometeju objavljuje bosanskohercegovački pjesnik i prozaist Almin Kaplan.
1. Uvod u Pazin ili privikavanje na tišinu
2. Drugo kupanje ili zašto čovjek plače
Jutros smo Feđa i ja otišli u knjižnicu kako bismo prisustvovali radionici za djecu. Još nerazbuđen, pitam Zorana gdje su ostali - i osvrćem se okolo.
“Prijeko, u parku”, kaže Zoran i rukom pokaže kroz staklo.
Pogledam na sat i vidim da su ostale tek nekolike minute do deset. Feđu uzmem za ruku i povedem ga.
*
Već je vruće. Ispod stabala u parku sjede dječaci i djevojčice, dok po strani, u rukama držeći ruksake, kape ili igračke, stoje njihovi roditelji.
Pozdravim Marinu koja će voditi radionicu. Pitam je mogu li i ja s djecom sjesti na tlo, na što mi ona izrazom lica kaže da naravno da mogu.
“Čekamo još malo”, kaže Marina i pogleda na sat.
Uskoro dolazi petnaestak dječaka i djevojčica Feđinog uzrasta. Dok nam prilaze, Marina nas upoznaje da su to djeca iz vrtića. Kako pristižu, tako sjedaju oko nas.
*
Tema radionice je nestašica vode. Zbog velike suše, u Istri je neka vrsta vanrednog stanja pa su zapečaćene sve javne česme i zatvorene autopraone…
“Ne rade ni tuševi na plaži…”, kaže jedna djevojčica nadovezujući se na Marinu.
Marina priča priču o kapljici vode i sva je djeca slušaju s punom pažnjom. Pritom okolo hoda i lista slikovnicu u kojoj su ilustracije.
Suša je.
*
Djeca uskoro igraju igru gdje neki od njih na leđima drže vodu u balonima. Cilj je što više biti miran i spriječiti da balon s leđa padne na tlo. Jedan dječak pobjeđuje i svi mu aplaudiramo.
*
Poslije obilazim police s knjigama. Svako malo me neki naslov kao kamenčić pogodi u glavu - i ja se trznem. “Šta je, mene još nisi pročitao?”, kao da mi govore knjige dok pokunjen tražim nešto što bih sa sobom ponio. Ne znam kako neki stignu pročitati sve ono o čemu pričaju. Nekad mislim da mnogi po tom pitanju lažu i da ih dosta čita tek uzorke knjiga koje izdavači učine dostupnim na svojim stranicama. Pa se poslije samo ponašaju kao da su knjigu pročitali do kraja i provalili je.
Sa Zoranom i Marinom pijemo piće. Pričamo o običajima u Pazinu poredeći ih s običajima u Slavoniji gdje je Zoran odrastao, ili s običajima u Hercegovini odakle dolazim ja. Kažem im kako sam od malena imao poštovanje prema svakoj kapljici vode jer dolazim iz sušnih predjela gdje nije bilo vodovoda. Pričam o čatrnji u koju skupljamo vodu s krova preko oluka i onda je hidroforom otuda crpimo.
“Ne blihaj - riječi su koje dobro pamtim iz djetinjstva”, kažem.
Onda objašnjavam da bi otac osluškivao kad bih ja bio u banji i umivao se. Ako bi kojim slučajem bokal naglo izručio, ili česmu odvrnuo do kraja, on bi dreknuo. To je nešto što mi i danas odzvanja.
„A isti sam vam i ja“, na kraju sliježem ramenima.
*
U naše selo je ovih dana konačno stigao vodovod. Roditelji nas svakodnevno izvještavaju o procesu priključivanja. Majka je jučer zvala i saopštila kako su se i oni konačno prikopčali.
“Pa teče li voda?”, pitam je.
“Teče, pravo…”, kaže majka.
Vodovod će izmijeniti mjesto kao ništa do sada. Svjestan sam da će se sad mnogi običaji nestati a najžalije mi je čatrnja koje će vremenom gubiti na važnosti i bivati zapuštene. Nije nemoguće da će čatrnje vremenom biti prenamijenjene, samo ne mogu da nadođem za šta bi u budućnosti te betonske kocke mogle biti korištene.
“Vi ćete trebat prokopat do vaše kuće”, govori otac.
“Znam…”, kažem.
“Oni će vam ostaviti šaht - a vi radite dalje.”
“Ma znam”, po ko zna koji put ponavljam dok on usplahireno u slušalicu priča o vodovodu.
*
„Ne mogu da vjerujem da smo dobili vodu“, govori Anesa.
„Ni ja još nisam svjestan.“
Razgovaramo dok idemo uzastranu prema hotelu gdje ćemo danas ručati. Anesa ima puno ideja; kaže da bismo možda mogli posijati i travu. Ja joj govorim da to nije baš jednostavno – ali i da trava nama u šumi ne treba.
„Inače, ja mislim da nama u šumi ni cvijeće nije potrebno ali hajde dobro, kako ti vidiš.“
„Je li mi živ hadžibeg?“, govori ona.
Prije nego smo pošli za Pazin, posadili smo nekoliko sadnica cvijeća. Anesa je kupila, jer joj je to već dugo bila želja, jedan veliki hadžibeg i sad ga trebaju zalijevati moja i njena majka.
„Baš zalijevaju li ga?“, pitamo se skoro u glas.
Strah od nestanka vode u čatrnji za mene je jedan od najranijih strahova. Sjećam se kako bi majka svako malo odlazila i otvarala poklopac na botniku i provjeravala koliko još ima i trebamo li zvati da nam dotjeraju cisternu. Obično bi uzela kantu i spustila je unutra, s njom zamahnula, pa je pustila da potone do dna.
„Još kanta“, rekla bi majka.
A to je značilo da u čatrnji ima vode dubine koliko je visoka kanta s kojom se voda zahvata.
„Ja sam prvi put mislila da to znači, da je u čatrnji vode koliko stane u jednu kantu“, govori Anesa i smije se.
*
Prevruće je. Sjedimo u ostakljenom dijelu restorana i gledamo Pazin. Osim nas, u restoranu je još i radnika u radnim uniformama koji su s posla izašli na marendu. Naručujemo kao i uvijek, ja picu sa inćunima, Anesa rižoto s plodovima mora, Feđa i Malik pomfrit. Anesa i ja pijemo pivo, njih dvojica sokove od jagode.
I dalje pričamo o vodovodu koji je stigao u selo. Anesi, koja je odrasla uz rijeku i koja ne zna za nestašicu vode, pokušavam što vjerodostojnije donijeti sjećanja iz djetinjstva.
„A kako je bilo prije čatrnja?“, pita me ona.
„E to je tek priča…“, kažem joj.
*
Svako domaćinstvo je imalo svoj bunar. Negdje, na nekoj njivi, rukama ga je iskopao i ozidao jedan od muškaraca iz porodice. Tamo su po vodu odlazile žene s drvenim burilom na leđima. Od svih seoskih poslova, taj je bio njihov. Žene su bile zadužene da u kući uvijek bude kako pitke, tako i vode za umivanje. Obično rano ujutro ili u samo predvečerje, prtile bi prazna burila i silazile niz strminu do njiva koje su uvijek bile u dolinama u odnosu na sela. Tamo bi kantom zahvatale vodu i sipale je u te male drvene bačve. U ljetnim mjesecima kad se podzemne vode povuku, kantu je trebalo izvlačiti i po deset metara, sa samog dna bunara.
„Je li to onaj bunar u koji je upala naša krava?“, pita Feđa.
„Jest“, kažem mu i smijem se.
„Kakva krava?“, pita Anesa.
Da Feđa ne čuje, objašnjavam joj da sam mu pričao da je u naš bunar nekada davno, prije nego sam se rodio, upala krava i da ju je od tamo izvlačio dedo.
Smijemo se.
*
A onda su početkom šezdesetih došle čatrnje. Pričala mi je jedna stara žena kako je ona bila prva koja je svog muža natjerala da prave čatrnju, da bi za godinu ili dvije, i svi ostali napravili. Kad su oni kopali, svi iz sela došli i čudili se šta to rade – proglašavajući ih budalama. Ali poslije, kad su vidjeli koje olakšice donosi čatrnja, na sve su zaboravili i isto napravili.
„U Dubravama se kaže vaditi – umjesto iskopati“, objašnjavam Anesi.
„A skontala sam“, kaže ona.
Mene sad zanima, ali nemam više koga o tome da pitam, kako su čatrnje zidali, kako su na njima izlijevali betonske ploče, ostavljali otvore, na njih stavljali poklopce. Zanima me kako su krovove opasavali olucima i sprovodili ih do šahtova u kojima su bili filteri. Sve me to zanima, ali nemam više koga da pitam.
*
Sjećam se, kad bi nakon dugog i suhog ljeta konačno stigla jesen, kako smo kišu iščekivali kao ozebo sunce. Otac bi hodao okolo i gledao u nebo, hoće li se naoblačiti, ili namediti kako se u selu govorilo. Sjećam ga se dok otvara vrata kuće i poglediva ka nebesima. Tad mi je bio velik i danas bih mogao reći, a da ne slažem, kako je otac u nebo puhao ne bi li jedan na drugog natjerao oblake.
Kad bi počela padati u noći, otac i majka su se budili i izlazili vani. Sačekali bi da kiša spere krov od prašine i ostale prljavštine pa bi oluke okretali preko šahta u čatrnju.
Otac se tad zadovoljan vraćao u postelju, i odmah bi zaspao.
*
„Ili kako je to bilo kad su u selo donijeli prvi hidrofor?“, pitam se pred Anesom. „Volio bih čuti nekoga ko se sjeća tog čuda kad ga prvi put donesu i uključe.“
Smijemo se.
„Znaš kako su ustvari hidrofor zvali?“
„Kako?“
„Hidrofon.“
Hidrofor koji vodu iz čatrnju crpi i pumpa je cijevima kroz zidove, uvijek sam doživljavao kao srce kuće. Kad bi se hidrofor upalio, svi bismo zašutjeli i čekali da odradi svoje i ugasi se. Ako bi kojim slučajem radio duže, otac bi se mrštio, strahujući da je u čatrnji nestalo vode pa je sad hidrofor povukao zrak.
Ali hidrofor bi se uvijek ugasio.
*
Sad je došao vodovod i hidrofori će raditi još neko vrijeme; dok se ne pokvare i dok ih oni što skupljaju staro željezo ne otkupe. Rijetki će hidrofor zamijeniti, a kućice u kojima su stajale te pumpe, mnogi će pretvorit u šupe. Tamo će čuvati vreće s krompirom, vijence luka, alatke za okokućnu upotrebu.
Ali kako će čatrnje?
U njih će i dalje okretati vodu iz oluka koju će koristiti za topljenje bašči u blizini kuća. Sve će ih rjeđe čistiti jer se voda iz njih neće piti. A onda će jednom nestati bašča i ljudi koji oluke okreću u čatrnje – i te betonske kocke će presušiti i ispucati.
*
U meni će nastaviti da živi strah od nestanka vode. Svaki put kad Feđa ili Malik otvore česmu do kraja, ja ću viknuti „ne blihaj!“ i u svom glasu prepoznati glas svoga oca.
Almin Kaplan
Prometej.ba