Pogled na Bogati vrh Potosi sa gradskog trga (špa. Cerro Rico de Potosi)

1. Putovanje na kraj svijeta

2. Kuća demokracije

3. Bijeli grad

Za Potosi, grad koji se nalazi nekih 155 km jugozapadno od Sucrea, krećemo osmi dan putovanja u 8 sati. Nakon Mediterana na 2,900 metara nadmorske visine, još jednom se vraćamo na Visoravan te se penjemo na 4,090 metara iznad mora. Prostor u koji ulazimo otvara nam vrata magičnog realizma, te mjesto radnje sada sve više počinje sličiti na imaginarni svijet Maconda. Iako je lako pomisliti kako neplodna i negostoljubiva prostranstva Andi nemaju ništa zajedničko s nabujalom prašumom Kolumbije, na Visoravni je bogatstvo jednostavno drugog tipa, te ga je samo teže uočiti je se umjesto na površini nalazi u samoj utrobi zemlje. Tako ovaj grad, koji na prvi pogled izgleda dosta beznačajno, ustvari krasi 'slavna' povijest, te je Potosi u kolonijalnim vremenima s populacijom od preko 50.000 stanovnika bio veći od Londona.

Svoju gorku slavu grad je stekao putem srebra, rude koja je u to vrijeme služila za bogaćenje Sucreove aristokracije. Srebra je tada ovdje bilo toliko da se govorilo kako bi se od samo ove rude mogao izgraditi most koji bi spojio Potosi s Madridom. Iako nisam siguran za most, znam da je srebro u to vrijeme služilo kao glavno sredstvo međunarodne trgovine te da se teritorija današnje Argentine (špa. Srebrena), čijim se putem ova ruda izvozila prema Europi, tada administrativno nazivala Rijeka srebra (špa. Rio de la Plata). Sam Potosi, vrh koji dominira panoramom grada kojemu je i dao ime, smatra se najvažnijim rudnikom srebra u sveukupnoj povijesti čovječanstva te se prema nekim procjenama iz njega izvuklo oko 80% srebra cijele planete. Ova prošlost stvara jedan imaginarij bogatstva, te funkcionira kao neiscrpan izvor priča u gradu. Najzanimljiviju od svih čuli smo od jedne radnice muzeja koja nam je rekla kako simbol novčanice američkog dolara ($) ustvari predstavlja dva posljednja slova iz imena grada. Čak i kad je u 19. stoljeću pad cijene srebra doveo do propadanja Potosija, ovo malo mjesto i dalje je bilo puno špekulanata i pustolovaca raznih vrsta koji su po njegovim brdima nastavili tragati za skrivenim blagom.

Oko 11 sati stižemo na autobusku stanicu. U odnosu na Sucre atmosfera je nekako splasnula te se čini kako je ushićenje oko nacionalnih praznika - koji su i zvanično završili jučer - sada utihnulo. Ovakav utisak je možda još i izraženiji jer iz Bijeloga grada sada dolazimo u jedno drugačije mjesto radnje te samim time u jednu drugačiju priču. Slabo popločane i prašnjave ulice, te kuće zazidane od cigli od blata, ovaj grad tako i vizuelno, a ne samo istorijski, pretvaraju u oprečnost Sucrea. Nakon što izlazimo iz autobusa hodamo do smještaja, gdje nam vlasnik odmah nudi turu po Bogatom vrhu (špa. Cerro Rico). Budući da niti jedno od nas nikada nije zakoračilo u ovakav krajolik, odmah pristajemo na zanimljivu ponudu.

U sobi se tuširamo te nakon satak vremena ispred kuće se ukrcavamo u mali kombi gdje nas sada u ulozi šofera čeka vlasnik smještaja. Upoznajemo se i s Luisom, bivšom rudarkom kečuanskog podrijetla koja danas radi kao vodičica. Osim nas, na turi su još tri studenta iz Brazila te jedan stariji par Norvežana. Na ulazu u rudnik oblačimo kombinezone te se s Luisom spuštamo u podzemlje. Na putu prema dole vodičica nam priča kako je još prije dolaska Španjolaca ovaj vrh-rudnik bio sveto mjesto kojem su se pripisivale posebne moći povezane s plodnošću i obiljem. Bogati vrh tada je predstavljan u liku ženskog boga Andi koji se zove Coya (keč. Kraljica). Sa španjolskim osvajanjem stigle su i promjene, te su se bivša vjerovanja prema božici planini ispreplela s kultom Djevice Marije, koja s Coyom dijeli ideju žene-majke-plodnosti.

Mare i ja, zaljubljenici u radničku klasu

Na poznatoj slici iz tog vremena, koja se danas čuva u Muzeju novčanice u Potosiju, Djevica i vrh se spajaju unutar trokutaste forme koja istovremeno predstavlja djevicu i planinu. Ove ideje spojile su se unutar jednog sinkretizma u kojem se legende i vjerovanja međusobno nadopunjavaju u svrhu povezivanja s onim što se nalazi 'iznad' nas, ali koja mogu poslužiti i kao mehanizam društvene kontrole. Tako je ova planina-rudnik vremenom postala poprište priča koje nemaju puno veze sa spiritualnim. One govore o agresivnoj eksploataciji, i to ne samo planine nego i one koja je vršena bez trunke milosti prema domorodcima i Afrikancima koji su tu dovođeni kao robovi. Luisa nam govori kako su domorodci dugo vremena za svoj rad plaću dobivali isključivo u kokinom lišću, te je tako ova sveta stvar potrebna za život na Visoravni tada korištena u svrhu kontrole jednog naroda.

U donjem dijelu rudnika, skriven u jednom kutu čeka nas El Tio (špa. Tetak), bog podzemlja Bogatog vrha čija magija datira iz vremena prije dolaska Španaca. Unutar vrha Tetak vlada prostorom koji se naziva 'podrum' te rudarima nudi zaštitu, ali i propast u slučaju da mu ne prinesu darove. Religijski sinkretizam nije zaobišao ni Tetka te je tako kroz povijest njegovu figuru doveo do današnjeg oblika koji posjeduje mnoge karakteristike katoličkog đavla. Iako su većina stanovnika Potosija sada katolici, rudari iz grada i dalje vrše kult Tetku, koji se smatra posebnim božanstvom pod čiju jurisdikciju spadaju prostranstva rudnika. Na svom putu u podzemlje rudari Tetku uglavnom donose cigare, kokino lišće, alkohol, te različite slike. Na ovaj dan za dobru sreću Mare i ja smo mu donijeli lišće koke koje smo kupili na pijaci te jaki domaći alkohol koji nam je dala Luisa. Nakon ovog rituala, izlet u rudnik završavamo bacanjem dinamita, čast koja je danas pripala gostima iz Brazila, koji su kao susjedi Latinoamerikanci najbolje upali u priču bratstva-jedinstva s vodičicom.

Kupanje u termalnom jezeru Inkino oko (Mare Ivanović)

U utorak, naš drugi dan u Potosiju, ranim jutrom idemo na gradsku pijacu gdje doručkujemo ono što je za 2 marke po osobi postao klasični obrok tijekom proputovanja: pecivo, kuhana jaja, sir, džem, čaj i kafa. Nakon pijace s lokalnim kombi-prijevozom za još dvije marke krećemo na 30 minuta dug put do termalnog jezera skrivenog u vrhovima Andi koje se naziva 'Inkino oko' (špa. Ojo del Inca). Sam put do jezera je jako zabavan jer je kombi danas pored nas ispunjen članovima jedne velike i pričljive porodice koja se tamo zaputila na izlet. Deset minuta nakon što prođemo skretanje za Đavlovu pećinu, za koju pomislim kako vjerovatno pripada nekom rođaku Tetka iz rudnika, iskrcavamo se iz kombija te od ceste do jezera pratimo familiju.

Kao i skoro svako mjesto u ovoj zemlji, i Inkino oko je obavijeno velom mita. Za njega se kaže kako se nalazi iznad vulkanskog kratera te da mu ime potiče od Inke Huayna Capac, koji se u staroslavna vremena ovdje dolazio kupati kako bi očistio svoj duh. Drugi dio imena proizlazi iz činjenice da termalna voda - koja izbija iz sredine jezera te pomaže u borbi protiv raznih nevolja i bolesti - na površini zemlje tvori gotovo savršen krug od 100 metara dužine. Oko jezera također kruže i mračne priče koje govore kako je ono u svoju utrobu povuklo mnogo ljudi te ih narednog dana spržene vraćalo na površinu. Iako se može čuti kako su utopljenici uglavnom bili nemarni a nekada i pijani turisti, čim stignemo do jezera njegove djelatnice nas pitaju da li znamo plivati te nam strogo preporučuju da se ne udaljavamo puno od obale. Iz današnje perspektive, smiješno mi je gledati kako naš marksizam iz tih godina nije mogao protiv legende, te se ni u jednom trenutku nismo usudili otplivati u samu sredinu jezera, iako je Mare to vjerovatno i htjela.

Te večeri nazad u gradu polako počinjem osjećati bolest visine u stomaku te se pokušavam liječiti prirodnim čajevima s Andi koje jedna žena priprema kao napitke za pola marke na gradskom trgu. Poslije u šetnji doživljavamo i prvu pješčanu oluju u našem životu te ju dokumentiramo starom ružičastom kamerom, jednom od onih koje su se koristile prije dolaska pametnih telefona. Dok hodamo kroz ovaj napušteni grad po prvi put na ovom putovanju vidimo poruke upućene protiv vlade 'Pokreta za socijalizam', te na zidu jedne zgrade sada piše „Evo šupak“ (špa. Evo cabrón). Iako više nisam siguran da li je to zbog vremena, bolesti, ili možda nečeg trećeg, ambijent oko nas postaje prilično tmuran. Prognoza je nikakva: „Nakon stoljeća rudarske eksploatacije, u 21. vijeku Bogati vrh tone brzinom od 0,3 milimetra u minuti te je postao mjesto različitih klizišta koja su postupno transformirala njegovu siluetu i ugrozila radnike.“ Oko 19 sati idemo nazad u sobu gdje se pokušavamo odmoriti za posljednji dio puta.

Igor Stipić, Prometej.ba