U seriji kratkih intervjua predstavljamo likovne umjetnike i umjetnice mlađe generacije. Do sada objavljeno: Haris Gusinac, Lamija Halilagić, Denis Haračić, Hanna Dujmović


Zdravo Sale! Za početak bih te zamolio da nam kažeš gdje i kada si rođen, i gdje sada živiš?

Zdravo Boki, rođen sam 9. maja 1986. godine u Sarajevu gdje živim i sada.


Kada i kako si otkrio da imaš talent za likovnu umjetnost? Imaš li likovnih umjetnika u porodici?

Niko u porodici nije bio umjetnik. To se možda malo smatralo i neozbiljnim zanimanjem. Ne znam da li bih za sebe rekao da imam talenat za likovnu umjetnost, ali zasigurno imam mnogo ljubavi za nju. Uvijek sam crtao, ali u osnovnoj i srednjoj školi nikada nisam dobijao petice jer nisam znao, a ne znam ni danas, nacrtati bilo šta realistično. Crtanje je za mene uvijek bilo produžetak igre. U srednjoj školi sam počeo crtati grafite, pisati priče, praviti elektronsku muziku i tada sam saznao da se u životu želim baviti umjetnostima. Iako sam završio režiju na ASU Sarajevo, nisam se odlučio samo time baviti, nego i dalje istražujem razne umjetnosti.


Ti si po struci diplomirani reditelj, ali mi koji te duže poznajemo znamo da si oduvijek crtao i slikao. Da li su ti scenske umjetnosti pomogle u razvijanju likovnog talenta? Jesi li ikada razmišljao da bi za tebe bilo bolje studiranje likovne akademije?

Studiranje scenskih umjetnosti je moj najsretniji period života. Znanje i prijateljstva koja sam tamo stekao su oblikovali život koji živim. Tu sam naučio kako da pažljivo smišljam i predstavljam priče, što sam onda radio i na zidovima i platnima. Tada sam u grafite počeo ugrađivati likove u situacijama, slike su počele dobijati vrijeme, likovi odnose itd. Svijet u mašti se proširio, nove ideje, nova izražajna sredstva.

Razmišljao sam o tome šta bi bilo da sam studirao likovnu akademiju ili da više vježbam crtanje. Ne znam, možda bi samo bile drugačije slike, a možda sam neodlučan i nedisciplinovan.


Koji su ti omiljeni umjetnici, domaći i strani?

Volim mnogo umjetnika i teško ih izdvajam, ali izabraću one koji su najviše utjecali na moje slikarstvo. To su Jean-Michel Basquiat, Paul Klee, Joan Miro, Ivan Generalić, Halil Tikveša, Jože Tisnikar.


Kako bi u kratkim crtama opisao svoje slikarstvo?

Svoje slikarstvo bih opisao kao neku vrstu naivnog nadrealizma. Pokušavam uspostaviti svijet u kojem ponavljanjem nekih motiva oni postaju simboli i onda mogu pričati priče. Dok slikam pokušavam da uđem u unutrašnjost ljudskog bića. Iako su na slikama različiti likovi i situacije mislim da sam uvijek to ja, koji pokušavam da predstavim neku ideju ili osjećanje.


Koji ti je najdraži rad što si uradio i zašto?

Najdraži rad mi je uvijek onaj koji trenutno radim, zato što može postati sve što zamislim, može se promijeniti, postati nešto što nisam zamislio. Kad slikam, ponekad samo zamrljam bojama platno i onda u mrljama tražim likove, predmete, situacije, tako da onda na neki način komuniciram sa slikom koju radim. To je lijepo osjećanje.

Saša Peševski i Dunja Radić, "Stanje stvari"


Od čega trenutno živiš?

Da li je ovo neko trik pitanje, Boki? Živim od zraka, znanja, ljubavi i para, a zaposlen sam na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, kao asistent na predmetu Filmska i TV montaža.


Imaš li svoje mjesto na internetu gdje ljudi mogu pratiti tvoj likovni rad?

Na facebooku imam stranicu Saša Peševski art, a na instagramu profil spezovski.


Koja ti je najbolja izložba na kojoj si učestvovao i zašto? Kako bi volio da ti izložbe izgledaju u budućnosti?

Učestvovao sam na dosta grupnih izložbi i ne bih znao izdvojiti najbolju. Na te izložbe gledam kao na trenutke gdje umjetnici koji trenutno žive i rade komuniciraju jedni s drugima i sa publikom. Ja želim na svojim slikama da komuniciram ljepotu, nježnost, nevinost, magiju i smijeh. Takve vidim svoje izložbe u budućnosti.


Za kraj nam ispričaj neku anegdotu iz svog slikarskog života.

Uvijek su najzanimljivije anegdote vani, kada slikam na zidovima. Najdraža mi je atmosfera koja se stvori kada slikam u ulici gdje živim. Tamo su svi navikli na mene i sviđaju im se radovi. Iako nemam dozvolu, nikad mi niko nije pozvao policiju. Djeca iz ulice daju imena radovima i čuvaju ih od onih koji hoće da šaraju preko. Jedne prilike sam dobio ručak od gospođe koja živi odmah iznad zida na kojem sam radio, a poslije ručka mi je mala djevojčica, koja je šetala s mamom, poklonila svoju čokoladu. Takvi dani su za mene radost.

Razgovarao: Boris Lalić, Prometej.ba