Evakuacija
Popodne je polako odmicalo u dimu koji je pekao za oči. Troje ljudi nije se pomjerilo ispred televizora, na kojem je žuta zgrada upijala metke
Izvor fotografije: Prometej.ba
Ovom pričom nastavlja se ciklus priča Dijale Hasanbegović, priče o evidenciji otpisanih. Dosad objavljeno:
1. The light that never goes off
2. Dobro sam
3. Trideset tri
Uzak prorez kroz koji kulja dim. Prorez kroz očne kapke, i gusti pramenovi dima što izlaze i nestaju pod čelom. I kutija u koju stane cijeli jedan kvart, u dimu, u plamenu. Plamenu koji guta sivilo balkona kao što bi demonska sila proždirala beskrvne leševe. Kutija priča s Tarikom. Kutija kaže: „Budan je.“
- Budan je, možeš ići.
- Čekaj da prođu vijesti.
- Nemaš televizor kući?
- Imam.
Tarik pokušava bezbolno raširiti kapke. Ne uspijeva mu, širi ih uz jauk. No, slika se vrlo brzo smiruje, ništa ga ne boli, samo težina koju osjeća u rukama, u glavi, nezamisliva nemoć udova i misli. Poznato buđenje u istom tihom, ledenom paklu. Okreće glavu u stranu i shvaća da se nalazi u svojoj dnevnoj sobi, da je dan. Da je televizor upaljen, da Zoran sjedi ispred televizora i jede nešto kašikom iz zdjele. Lejla sjedi u fotelji, prekriženih nogu, i lupka daljinskim upravljačem po rubu stola. Ista je kakve je se sjeća zadnji put kad ju je vidio. Kad ju je vidio zadnji put?
- Šta se desilo.
- Ništa, opet si alkoholičar.
Tarik se pridiže i sjeda. Vidi da je na njemu donji dio pidžame.
- Nikad ti to ne bih učinila – govorila je majka dok mu je navlačila donji dio pidžame.
- Majka ti to nikad ne bi učinila – ponavljao je tata dok je mijenjao posteljinu.
- Učinila bi to i da ne trepne – odrešito ali i čudno tužno uzvratila je Lejla s druge strane kreveta, ali kao da nije rekla ništa. Kao da nije postojala. Gladila je dugi pramen kose.
Tarik je zapalio cigaretu.
- Gdje ste me našli.
- U parku – Zoran nije odvajao pogled od televizora. – Golubovi su srali po tebi.
- Šta je ovo?
- Rat?
- Gdje?
- U Ukrajini.
- Vidim, ti si dobro obaviješten – Lejla je uzela bratu cigaru iz ruke i snažno povukla dim.
Tarik posegnuo za bocom vode na stolu i snažno otpio.
- Tarik, Tarik, šta radiš? – očev glas odzvanjao je prizemljem. Opet je pijan. Opet nije došao kući. Opet nema doručka. Ali nema veze. On je samo žedan i želi nastaviti da piše. Spušta bocu vode, odlaže bilježnicu i olovku, i pokriva se po glavi. Kroz pokrivač gleda u Lejlin krevet. Prazan.
Vrata od sobe se otvaraju. Miris smoga i rakije ulazi kroz rupicu na pokrivaču. Ili je ostao u Tarikovom nosu. Rupica je mala.
Rejhan se sručio na sinov krevet, pa se nakon nekoliko sekundi pridigao. Razgrnuo je pokrivač.
- Znam da si budan, i da pišeš. Imam nešto važno da ti kažem.
Tarik sjedi na krevetu i gleda u oca, bolno raširenih kapaka.
- Šta ćemo sad? – upitala je Lejla, gaseći cigaretu.
- Pokušavam te dobiti danima.
- Imala sam posla.
- Tata nije dobro. Moramo ga evakuirati iz onog stana dok ga nije zapalio.
- Ma, tebe treba evakuirati iz tvoje glave.
- Bio sam trijezan mjesec i po.
- I ja sam isto udata za doktora bez granica i imamo troje djece. I dalje ista kilaža kao na fakultetu.
- Hajde da ostanemo ovdje i ne izlazimo jedno tri dana – reče Zoran, koji je u međuvremenu završio s jelom i smotao džoint. – Nemaš ništa u frižideru – dodao je povukavši dim.
- Što se mene tiče- reče Tarik, vadeći napokon svoju cigaretu iz kutije – Nećemo izići nikada. Ne, ako nećete do tate odmah sad. Sa mnom.
- Da, takav ćeš mu prijati.
Tarik je nastojao da ne udiše očev miris.
- Znači, imam nešto važno da ti kažem, Tari. Ti i Lejla dobit ćete brata ili sestru.
- Mama je trudna?
- Recimo to tako...
- Kako to misliš.
Otac je uzeo Tarika u krilo. Počeo je glasno šaputati.
- Znaš zgradu koju zovu Pancirka? Zgradu koja je pojela sve metke i granate, da nam ne naškode? E, pa odatle će doći vaš brat. Ili sestra.
- Tamo je mama?
- Mama je ovdje. Mama će uvijek biti ovdje. Ja neću, ali mama hoće. Znaš li gdje su mama i Lejla?
- Ne znam. Tata, je li ti nas ostavljaš? Tata?
Rejhan je zaspao u Tarikovom krevetu i nešto nerazumljivo šaputao u snu. Tarik se izvukao iz kreveta, pokretom kao da bježi. Uvijek će imati taj pokret. Razgrnuo je zavjesu na prozoru i pogledao napolje. „Pancirka“, prošaputao je. Tamo je neka druga mama. Mama nekog drugog. Ko će njemu biti neko. Neko je bacio golubovima vrećicu keksa u parku i oni perjaju oko nje. Tariku je mučno. Jako mučno. Zatvorio je oči i vidio mamu među golubovima. Mamu kako baca kamen. Tako je snažno želio da baci kamen tačno na njega. I da na tom mjestu prhne neki drugi život. Neki drugi on. Neki brat ili sestra.
- Moramo to učiniti danas. Što prije. Maknuti ga odatle. Znam i gdje ćemo ga smjestiti.
- Pronašao si dom? Platio si. – Lejla je bila ozbiljna.
- Recimo to tako...
- Dobro, druže – rekao je Zoran, pružajući mu džoint. – Učinit ćemo to danas.
Juro je polako sazrijevalo u podne, stidljivo sunčano, maglovito. Svjetlost, pomislila je Lejla, pogledala dva muškarca kako nešto tiho razgovaraju, zatim opet televizor na kojem je spiker sa žutom kravatom nešto jednolično pričao. „Učinit ćemo to danas“, pomislila je.
Popodne je polako odmicalo u dimu koji je pekao za oči. Troje ljudi nije se pomjerilo ispred televizora, na kojem je žuta zgrada upijala metke.
Nastavit će se...
Dijala Hasanbegović, Prometej.ba