Nastavak i završetak dnevnika „Zaperci“ koji na Prometeju objavljuje bosanskohercegovački pjesnik i prozaist Almin Kaplan.

1. Uvod u Pazin ili privikavanje na tišinu

2. Drugo kupanje ili zašto čovjek plače

3. Kasni ručak na selu

4. Jonas Fink i Zdravko Malić

5. Strah od nestanka vode


1.

Sjedim na balkonu i uživam u vjetru koji puše iz Pazinske jame. Na litici u hotelu raspaljena su sva svjetla i čuje se muzika. Kad se dobro zagledam, na terasi mogu vidjeti komešanje gostiju koji nešto slave. Danas smo tamo zadnji put ručali, sutra putujemo. Svjesni da smo možda zadnji put i u Pazinu sjetno smo gledali grad i pili pivo. Prema konobarima smo bili pažljivi i oni su to primijetili. Mislim da im je bilo jasno da odlazimo.

Od kaštela dopire neka druga muzika. Kao da je tamo upravo koncert. U jednom trenutku pomislim da možda odemo, ali onda se sjetim da su Feđa i Malik već u pidžamama i da sutra putujemo. Svaki put pred putovanje budem nervozan i ne mogu da spavam pa se toga pribojavam i večeras. Sutra idemo do Zadra kod prijatelja gdje ćemo ostati deset dana. Prema navigaciji, trebaju nam dobra četiri sata ako se na autoput uključimo u mjestu koje se zove Žuta Lokva. S obzirom da vozim sporo, trebat će nam mnogo više, možda i šest ili sedam sati.

Uzmem novu knjigu poezije Marka Vešovića naslova Po suhu đemija i zalegnem pored lampe. Knjigu sam čitao više puta i na njoj sam potpisan kao urednik. S obzirom da znam gdje je šta, u pjesme odlazim kao u dobro znane prostorije i – ne paleći čak ni svjetla – stihove uzimam kao kakve alatke.

U pjesmi Potpetice čitam: Okoponoćno doba./ Pokušavam rimu sa oče/ Pipanjem po sebi naći/ Kao pod niskim kaučem/ Kraljicu palu s ploče/ Šahovske. Stihove čitam nekoliko puta puštajući glas da se iz tišine iskobelja kao preživjeli iz jame u koje moderni rimovane pjesme bacaju kao što se nekad bacalo ljude. I nešto bih da mislim o ovim stihovima, ali nemam šta, oni su sami sebi dovoljni i jedino što ima smisla – jest da ih se stalno i iznova, samo čita.

Odem do frižidera i otvorim novu pivu. Anesa je u međuvremenu konačno zatvorila dva kofera pa ih uzmem i odnesem do auta, pazeći da ne lupam vratima jer njih dvojica spavaju. Polako silazim niz drvene stepenice i idem prema izlazu iz dvorišta. U mraku, negdje kod zipline rampe, sjede dječaci i djevojčice i razgovaraju. Kad me čuju, ušute se. Tek poneki uzdah ili prigušen smijeh na moje nespretne pokrete dok pokušavam u gepek ugurati kofere.

Danas sam Anesi nekoliko puta rekao kako je ovo možda zadnji put da smo u Pazinu. Ona mi se smijala i govorila da sam po običaju samo previše dramatičan.

„Ali kad misliš da ćemo opet doći?“, pitao sam.

Ona je slegla ramenima. I opet se nasmijala.

Vratim se pod lampu s otvorenom pivom i otvorenom Markovom knjigom. Ovaj put odem u ciklus Snoviđenja i priviđenja, u pjesmu Šta li sve ne snijem odakle nasumično uzimam stihove i izgovaram ih kao da su duhanski dim od kojeg pravim oblike u zraku. U snovima berem papljanske bobulje/ U kojim Allah krije se. Pobuljen.

U Kući za pisce u kojoj smo proveli dvadeset dana, običaj je da gost na odlasku ostavi svoju ili tuđu knjigu. Ja sam po tom pitanju došao nespreman pa neću ništa ostaviti. Police iznad trosjeda pune su knjiga pisaca koje poznajem. Ostavljene tu, one su njihov potpis i dokaz da su ovdje boravili. Od nas neće ostati nikakvih tragova. Možda će neko, nekada, pod trosjedom naći Malikovu ili Feđinu figuricu ili lego kockicu. Uzeti je i odložiti negdje na neku policu odakle će je spremačica, kad se takvih stvarčica dovoljno nakupi, baciti u smeće.

Pjesma Šta li sve ne snijem zbir je slika i stihova koji su pjesniku izlazili na san. Prije mjesec dana, na promociji ove knjige u Sarajevu, pokušao sam pjesmu pročitati pred mnogobrojnom publikom. Bio sam emotivan i nisam sve riječi izgovorio onako kako je to Vešović zamislio pa sada zbog toga žalim. Omamljen pivom, skoro zaspati, pokušavam pjesmu pročitati onako kako je tada nisam pročitao. Opet, kao i svaki put do sada, Vešovićevi stihovi iz tišine progrebu na površinu i zazvuče prostorijom.

Anesa me gleda dok ih izgovaram: Sanjam anđele s bijelima kapama,/ ko u Albanaca, a nakon toga/ iz djetinjstva bojice/ kojim sam slikao Grobovića orah,/ najveći u Papama/ i bio hepi./ Čak jedared sanjao sam Boga/ kao kamen o vratu samoubojice/ na dnu, možda Mrtvoga mora./(Ni kad snim ne mogu da ga ne načepim!)

“Tiše”, govori mi Anesa i ja obaram glas naglo; kao akrobatski avion padam i letim tik iznad tla, tek onoliko da sam iznad mora tišine: I sanjao sam čak carevnu Hom/ kao bježi pred crnim evnuhom./Pojma nemam otkud joj znam ime./ Možebiti: pod prisilom rime?

Kad više ne mogu čitati, ostavim knjigu i zatvorim oči. Slušam Anesu kako po kući skuplja naše preostale stvari i stavlja ih u kese ili cekere. Onda zatvara kapke na balkonskim vratima i tako gasi našu posljednju noć u Pazinu. Prije nego ću usniti, na um mi padaju neki drugi Markovi stihovi koje po sjećanju šuškam sebi u bradu: Sjećam se tršćanske luke u svanuće/ U kojoj čamaca i barki bilo je/ ko pred Begovom džamijom obuće.


2.

Ujutro, prije nego ćemo otići iz Pazina, vozim se prema knjižnici kako bi Zoranu vratio ključeve od kuće. Auto ostavim na parkingu i izletim sam. Nespretno Zoranu dajem ključ i s njim se pozdravljam. Govorim mu da ako slučajno nekad prolazio kroz Hercegovinu, neka se obavezno javi. Molim ga da pozdravi Marinu i Ivu koji trenutno nisu na poslu. Zahvaljujem mu na svemu i iz knjižnice izlazim bježeći od nepročitanih knjiga dok me još nisu vidjele.

„Pazin je grad po mojoj mjeri“, govorim Anesi dok vozim uzastranu gdje ćemo se uključiti na cestu prema Rijeci. „Tu ima sve što meni treba.“

„Ćao Pazin“, govori ona i maše kroz prozor gradu koji kao da ponire dok se mi uspinjemo.

Zadnje što vidimo je crkveni toranj oko kojeg je montirana skela. Dok u kružnom toku hvatam izlaz prema autoputu, uspijemo vidjeti samo krov hotela Lovac – pa i njemu mahnemo.

Pričamo o svemu. Sjetni smo kao da smo već odavno otišli iz Pazina pa ga se sada prisjećamo. Neće proći puno dana i mi ćemo gledati fotografije koje smo napravili u Kući za pisce i potajno se čuditi kako to sve nismo vidjeli i doživjeli u trenutku kad smo tamo bili.


3.

Kad kažem da je Pazin grad po mojoj mjeri, mislim na to da bih u takvom mjestu mogao živjeti i imati sve što mi treba. Iako, kad zamislim scenarij kako se tamo stvarno selimo, prođe me neka čudna jeza. To nema nikakve veze s mjestom, već sa mnom koji više nema volje započinjati isponove. Ali Pazin je kao i Stolac – dovoljno udaljen od velikih gradova i dovoljno im blizu. Ja živim u četiri zida i nikada nisam razumio potrebu da se bude tamo gdje je puno ljudi.

Meni je i dalje napeto otići po hljeb u prodavnicu u subotu ujutro. Čini mi se da živim još sto godina, ne bih se mogao zadovoljiti jutara u kojim ustajem, ložim vatru i dok njih troje spavaju odlazim u prodavnicu. Tamo se, još nerasanjen pozdravljam s prodavačicom, pitam je li se se naspavala, a ona mi priča šta je sanjala. Našao bih prodavnicu s takvom prodavačicom i u Pazinu, ali zašto, kad mi je dobro tamo gdje se uskoro vraćamo.

Dobro bi bilo da u Stocu imam knjižnicu kakvu ima Pazin, gdje bih mogao iznajmljivati nove knjige i stripove. Volio bih da u Stocu imamo Ivu, Zorana i Marinu koji posvećeno rade na promociji književnosti i čitanja. U Hrvatskoj inače, čim knjiga izađe, ubrzo je imaju knjižnice. Bibliotekama u BiH treba i po nekoliko godina da nabave nove naslove. Pogotovo kad se radi o malim mjestima, o gradovima kakav je recimo Stolac, Čapljina ili Ljubinje. Nisam naivan i ne očekujem da književnost promijeni svijet, ali očekujem da ga čini ljepšim, da ne kažem podnošljivijim. U Pazinu, u što sam se uvjerio, u knjižnici zna biti gužva. Nekad, ujutro, kad bih došao minut prije otvaranja znao sam pred vratima zateći po nekoliko članova koji su došli zamijeniti pročitane knjige.

Feđa i Malik će se nekada sjećati Pazina i to će njima biti veliki grad. U mislima će ga pokušavati rekonstruisati na način da će ga domaštavati jer su premali da bi ga čitavog zapamtili. Ako ih nekada put nanese pa svrate, prići će mu kao krhkoj uspomeni kakve mnogi nose s prvih ljetovanja.


4.

U Žutoj Lokvi, nadomak autoputa nailazimo na zastoj. Lutali smo kroz Rijeku i već uveliko kasnimo. U pola neke strane stali smo i čekamo. Malik je nervozan pa plače. Mimo nas prolaze čak troja kola hitne pomoći sa upaljenim rotacionim svjetlima i sirenama pa zaključujemo da je ispred bio ozbiljan udes.

„Boje bilo da nismo ni išli u Pazin“, govori Feđa.

„Neka, bolan“, govorim mu i sam nervozan.

Poslije, kad se uključimo na autoput svladat će me umor i svako malo ću se zaustavljati. Na jednoj benziskoj pumpi ću se očešati o Slavena Bilića koji će unutra ulaziti dok ja budem izlazio. I trebat će mi pola sata da se sjetim ko je lik.

U Zadar ćemo doći kasno popodne, osam sati nakon što smo pošli iz Pazina. Ručat ćemo i odmoriti se. Predvečer ćemo se spustiti do plaže gdje ću se okupati. Onda ćemo sjediti kod Mustafe i Merse na terasi i gledati zalazak sunca. Pit ćemo vino i pričati o knjigama.

Malik i Feđa će zaspati pa ćemo ih Anesa i ja ponijeti u naš apartman. Pomalo tužan, leći ću s mišlju da će se njih dvojica sutra iz svega ovoga probuditi – kao iz nekog dugog sna.

Almin Kaplan

Prometej.ba