Tračnice koje Boliviju spajaju sa Tihim oceanom u Čileu te dalje sa svjetskim tržištem

Peti dio putopisa „Skrivena zemlja: Priče iz Bolivije“ Igora Stipića.

1. Putovanje na kraj svijeta

2. Kuća demokracije

3. Bijeli grad

4. Sveta planina

Posljednji dio puta kroz Boliviju započinje oko 11 sati ujutro unutar gotovo praznog autobusa. Danas idemo u Uyuni, gradić od 30.000 stanovnika smješten u sredini najvećih slanih ravnica na svijetu. Na ovo sunčano i hladno jutro vozimo se kroz pejzaž koji po prvi put uključuje ogromna krda alpaka i ljama. Prebacujemo se čas na jednu - čas na drugu stranu, ne bismo li tako u svakom trenutku pokraj sebe imali ljepši pogled. Kako napredujemo u smjeru Čilea, na nadmorskoj visini od 3,500 metara ulazimo u prostor Atacame, čiji ambijent na visoravni prije svega oslikava jednu pustinju od soli.

Pošto mi stomak i dalje pati od bolesti visine, pri dolasku u grad zaobilazimo uličnu hranu te idemo u restoran na picu i pivo. Kraj je turističke sezone i gradske ulice su puste. Čini mi se da se i stanovnici spremaju za neku vrstu zimskog sna, iščekujući dolazak kišne sezone koja će donijeti vodu potrebnu za obnavljanje još jednog životnog ciklusa. Nakon ručka stižemo do starog željezničkog kolodvora koji se također uklapa u opći ambijent uspavanosti. Iako su njegove tračnice nekada spajale Uyuni s Čileom na zapadu i Argentinom na istoku, one danas tek pričaju priču o nekim drugim, možda već zaboravljenim, vremenima. Nedaleko od gradskog trga srećemo Barbaru, turističku djelatnicu koja nas brzo odvlači u svoj ured gdje nam nakon kratkog uvjeravanja za nekih 40 maraka po osobi prodaje ono što reklamira kao all-inclusive trodnevnu turu prema slanim poljima i Prirodnom rezervatu andske faune. Malo prije zalaska sunca stižemo do hostela. U sobi se čudimo konstrukcijama kreveta iz nekadašnje Zapadne Njemačke. One, iako šute, isto tako pričaju priču o Boliviji, zemlji periferije svjetskog sistema koja povijesno nije prerađivala nego samo izvozila svoja prirodna bogatstva.

Slika sa grupom na proputovanju kroz Atacamu na visoravni

Drugi dan u Uyuniju, oko 10 sati sa zelenim džipom krećemo prema unutrašnjosti Atacame. Osim vozača-vodiča, na ovom putovanju pridružuje nam se jedna domaća familija iz Cochabambe (muž, žena, njena sestra) i mladi par Baskijaca. Iskreno govoreći, drago nam je da stranci nisu u većini na ovom putovanju jer to znači da narednih dana engleski neće biti jezik konverzacije. Za razliku od vozača, koji iz nekog razloga nije bio drugarski raspoložen, vrijeme provedeno sa Bolivijancima i Baskijcima ostalo mi je u ugodnom sjećanju. Unutar džipa saznajem da je Igor popularno ime u Baskiji, te kako trojka iz Cochabambe nije oduševljena vladom Pokreta za socijalizam. Za vozačevo političko opredjeljenje nisam siguran, ali njegov odnos prema gostima iz Baskije otkriva dosta. Naime, ovaj mladić je u nekoliko navrata tijekom putovanja napao Ivora i Amaiu zbog historijskih zlodjela koje je njihova država počinila nad njegovim narodom. U jednom trenutku razmirice su dovele do tolike napetosti da se čak i vijećalo o prekidanju putovanja. Iako za historijska zlodjela nemam ništa proturječiti, ovakav napad smatram nepotrebnim, još i više imajući na umu kako je Amaia u godini prije dolaska u Boliviju radila kao volonterka na programu 'Doktori bez granica' u Gvatemali.

Ljudi koji očekuju neki luksuz svakako trebaju zaobići ovakvu vrstu putovanja. Gorivo je sigurno najskuplji dio budžeta, dok se ručak uglavnom sastoji od makarona s kečapom. Ipak, zbog prirode u kojoj se nalazimo, doživljaji su fantastični: dok napredujemo u smjeru Čilea krajolik pred našim očima se ne mijenja značajno te se ispred nas otvaraju prostranstva pustinjske visoravni iz kojih izranjaju vrhovi planina. Prvi dan putovanja pauzu za ručak pravimo u restoranu koji se nalazi usred polja soli. Dok ostali jedu i piju, Mare i ja se odvajamo od grupe kako bismo se ispeli na brdo velikih kaktusa. Pred kraj dana stižemo u smještaj na potpunoj osami, uvučen ispod brežuljka koji ga okružuje i štiti od vjetra. Nakon što uživamo u nestvarnom zalasku sunca, povlačimo se u veliku prostoriju u kojoj spava petnaest osoba. Tijekom hladne pustinjske noći, jedina oprema u borbi protiv hladnoće postaju debele deke na kojima su nacrtani tigrovi.

Laguna sa flamengosima u Prirodnom rezervatu Andska fauna

Drugi dan puta stižemo u Prirodni rezervat andska fauna. Oko nas se sada počinju pojavljivati brežuljci od pijeska, lagune ispunjene flamengosima, te poneki snijegom pokriveni vrh kordiljera. Otežavajuća okolnost za mene je ta da cijeli dan pokušavam uživati u ljepoti koja me okružuje dok patim od bolova u stomaku i malaksalosti. U pomoć mi pristižu Baskijci sa lijekom za dehidrataciju, koji u to vrijeme nije činio dio naše opreme za putovanja. Tijekom večeri, zbog zvukova koje proizvodi moj stomak u spavaćoj sobi postajem predmetom malog rituala zezanja koji itekako ujedinjuje našu grupu pred sutrašnji rastanak.

Posljednji dan ovog all-inclusive putovanja završava kupanjem u termalnoj vodi. Kako nisam sposoban nizašta, Mare mi se pridružuje u gledanju ostalih koji sada u vodi vrište od hladnoće i ushićenja. Dok čekam poboljšanje situacije, ili makar polazak prema granici, na nekih tristo metara pored nas vidim teretni vlak. Dok slikam mašinu na putu prema Čileu, toj mojoj drugoj zemlji, razmišljam o vlakovima duhova iz dokumentaraca Patricia Guzmana. Oni se sada nadovezuju na osjećanja iz Potosija te u svojim vagonima nose mračnu slutnju: tijekom povijesti vlakovi su prelazili granice južnoameričkih zemalja bez mnogo nadgledanja i dozvola dok su iz ovog svijeta odnosili, a odnose i danas, njegova prirodna bogatstva. Razmišljam kako je Bolivija vjerojatno bila osnovna inspiracija za Otvorene vene Latinske Amerike, knjigu Eduarda Galeana koju sam rezultatom nekih čudnih životnih isprepletanja jednog dana u ruke dobio od drugara iz Brestovskog kod Kiseljaka.

Danas, mnogo godina poslije ali opet uz sliku vlakova, iz svoje sobe u Mostaru i dalje razmišljam o težnji Bolivije iz vremena vladavine Pokreta za socijalizam da prevaziđe lokalni, ali i globalni kontekst unutar kojega je nastala kao moderna država. Iako još uvijek nisam dokučio neki veliki odgovor na ovo pitanje, mojim umom vlada osjećaj razočarenja. Dok gledam izdaleka, žao mi je vidjeti kako je Bolivija 17 godina nakon dolaska ovog pokreta te osam godina nakon naše posjete stranom kapitalu još uvijek najprivlačnija zbog bogatstava skrivenog ispod površine zemlje. Ono što su nekada bili srebro i kositar, danas je litij: ruda novog doba električnih automobila i „čiste“ energije za čiju su ekstrakciju potrebne ogromne količine vode. Uz ovo ide i jedna velika otimačina, i to ne samo prirodnih bogatstva, nego i samog života na ovim pustinjskim vrhovima Južne Amerike.

Igor Stipić, Prometej.ba