Posljednji talas

Nastavak serijala priča "Bijela tajna" Dijale Hasanbegović:

1. Dolazak

2. Crveno

3. Predstavljanje

4. Otac

Davor je vadio ispeglane, hrskave bijele i plave košulje iz torbe. Majka ih je pažljivo složila, tako da ne ostanu nabori. Da ne mora peglati. Jednu, drugu, treću, četvrtu... Peta ima nabor. Davor se nasmiješio. Peglu nije ponio sa sobom, ili ju je otac izvadio iz kofera. Da, može zamisliti svoga oca kako vadi stvari iz njegovog kofera. Oduvijek je to radio. Iz školske torbe, vadio šarene olovke, s glavama trolova i ružičastom kosom, mirisne gumice, trakice za kosu, lak za nokte, bočicu mirisne vode, porno časopis neodobravajuće vrste, a kad je našao kondome... ostavio ih je i izvadio iz torbe inhalator. Tog gustog i mirisnog proljetnog dana, kad je Davor s razredom išao na izlet. Tog se izleta sjeća samo kao neba prekrivenog bijelim beharom, vlažne trave koja mu je golicala gole ruke i razrednice koja panično kopa po njegovom ruksaku. Sjeća se i svoje prijateljice, tada jedine prijateljice Nore, i njenih dugačkih, tankih nogu, kako u žutim tenisicama trči preko livade, s inhalatorom iz apoteke koju je čudesno našla u prilično udaljenom stambenom kompleksu obližnje općine. Kosa kao tamni talas mrsila se sa beharom dok je bacala inhalator razrednici u ruke.

Davor je pogledao kroz prozor. Posljednji talas hladnoće i snijega ove zime, koja je, iskreno, mogla biti ozbiljnija. Ali godina je svakako bila teška. Neka zima bude šaljiva. Vidio je Selmu i Igora kako lopataju snijeg, ali više su stajali s lopatama i razgovarali. Pomislio je, po ko zna koji put, kako nikad nije vidio ozbiljniju djecu, a ljubaznije i nasmijanije roditelje. Zapravo, nije bio siguran je li to bila ljubaznost i nasmijanost, i je li to kod djece bila ozbiljnost. Ili je to sve samo zbog promjene sredine. Velika je razlika, ovaj mali prozor u potkrovlju i noćna tišina, od gradskog svjetla i životne buke. Jedno je bio siguran. Mora posuditi peglu od gazdarice Demire. Za ženu svojih godina, vitkog tijela i duge crne kose, bila je i vrsna koketa. Kao programirana.

Prošlo je mnogo vremena otkad je Davor zadnji put peglao. I trebalo mu je dva sata. Zakasnio je na posao, i otada je peglala majka. Ona bi to završila začas, a on se uvjeravao da je ona to uradila savršeno. Široki rukavi, i savršeni talasi, bez i jednog nabora. Baš kao na maturi, kad su svi nosili crne, talasaste pelerine i čudne kapice koje nikome ne stoje, ali su lijepe kad se bace u zrak. Otac i majka su sjedili u publici s ostalim roditeljima, majka je bila nasmijana i slikala starim fotoaparatom, a otac je sjedio prekrštenih ruku, u nekakvoj tjeskobi i iščekivanju, i povremeno potezao iz minijaturne bočice koju je stavio u džep, za svaki slučaj. Dobro je da ju je ponio, da. Sad će Davor izići i primiti pohvalu za najboljeg učenika. Izići će i Nora, i ona je među najboljima. Možda previše otvorena i glasna za njegov ukus, ali nekakva buduća snaha, možda.

Davor neće nikad zaboraviti taj dan. Kad su primili diplome i pohvale, svi su se okupili i zagrlili. Zagrlili su se i Davor i Nora. Otac je ustao, aplaudirao i umalo nije pao preko gospodina koji je sjedio ispred njega, toliko se nageo u iščekivanju. Davor je primio Noru za ramena, i poljubio je u kosu. Svoju omiljenu osobu, koju neće više dugo, dugo vidjeti. Zatim je, kad su svi skinuli kape i bacili ih u zrak, on svoju bacio u publiku, u kojoj su sjedili i ostali učenici. Kapu je uhvatio Emir, koji će maturirati tek sljedeće godine, velikih tamnih očiju, stisnutih u smiješak. Kapu je pratio i otac, jedva držeći ravnotežu, i skoro se uhvatio za srce. Kad se okrenuo, Davor je uhvatio njegov pogled. Bio je bez daha, kao što je i on bio bez daha, onaj dan kad je Nora stvorila inhalator. Nije siguran da su se više ikad pogledali u oči.

Davor je iz potkrovlja sišao u kuhinju, zatim vani i pokucao na glavni ulaz. Otvorila je gospođa Demira, osmijeha šireg od lica.

- Davore, izvolite, napravila sam doručak, jaja sa kobasicama, treba jesti malo jaču hranu zimi, znate, treba nam energije... za sve!

- Hvala vam, ali ja sam samo htio da vas pitam mogu li posuditi vašu peglu, ova košulja...

- ... Je moja briga! – vrisnula je Demira radosno i istrgnula mu košulju iz ruku. – Treba je dopeglati, je li tako? Znam, znam...

- Stvarno nema potrebe, ja ću sam...

- Ni govora, učitelju, uživajte u nedjelji, da budete friški za ponedjeljak.

- Do... bro, hvala. – pogledao je prema Selmi i Igoru. – Ja ću malo prošetatii.

- Prošetajte, iskoristite malo sunca – namignula je – možda i ogladnite za doručak.

Davor se nelagodno smješkao, a ona je zatvorila vrata tek kad je on okrenuo leđa. Prišao je Selmi i Igoru, koji su se tiho i pristojno pozdravili.

- Danas ste zaposleni, vidim – rekao jej Davor, osmjehujući se.

- Safet i Asija su nam dali da čistimo snijeg - rekla je Selma glasno i ozbiljno, direktno ga gledajući u oči.

- A, Safet i Asija... da.

- Moji roditelji – rekla je Selma glasno, i dalje ga gledajući u oči. Davor se na tren zbunjeno uozbiljio, zatim se nasmijao i rekao – Sretno, vidimo se sutra.

Svog oca nikad nije zvao imenom, pomislio je, niti majku. Očevi i majke za njega nisu imali imena. Produžio je cestom, polako, udišući kristalni zrak.

Nastavit će se...

Autorica: Dijala Hasanbegović, Prometej.ba