Otkuda svjetlo
Lejla je dugo sjedjela s majčinom dušicom u krilu. I šutjela. Progovorila je kad je otpila prvi gutljaj
Izvor fotografije: Prometej.ba
Ovom pričom nastavlja se ciklus priča Dijale Hasanbegović, priče o evidenciji otpisanih. Dosad objavljeno:
1. The light that never goes off
2. Dobro sam
3. Trideset tri
5. Evakuacija
- Ja sam... Lejla.
- Koja Lejla?
- Sta... stanujem u zgradi preko puta.
- Šta ste trebali?
Lejla je namjerno ostala. Ostala je na podu kod lifta, u nepoznatoj zgradi. Nakon što je uznemiravala potpunog stranca. Otkako je njeno vlastito svjetlo, među liječnicima poznato kao „tumor“, počelo nasumično da joj osvjetljava put, ili gori stalno u trenucima njene depresije, jedino svjetlo koje se nikad ne gasi bilo je ono iz zgrade preko puta. „Pancirke“. Iste one zgrade za koju Tarik, njen brat, tvrdi da u njoj živi njihov brat. No, svašta Tarik tvrdi. Tarik tvrdi i da je našao starački dom za dementnoga oca koji mu je to rekao, i da je trijezan nekoliko mjeseci.
- Željela sam razgovarati s vama.
- O čemu?
- O svjetlu.
- Kojem svjetlu?
- Vašem... možemo li na hodniku razgovarati?
Hodnikom je odjeknula psovka. I Lejla je počela psovati u sebi. Odjednom je, kao životinja, četveronoške, počela da se uspinje uz stepenice. Ovo ne smije na ovome ostati. Ne smije. Pozvonila si, lupala si, umalo nisi nazvala Vesnu, a s Vesnom se nisi čula... godinama se nisi s Vesnom čula, još otkako si po psihijatrijskim ordinacijama počela da pričaš njen život umjesto svoj. Mislila si da su psihijatrijske ordinacije tajnovite i diskretne u tvom gradu? Vraga, Lejla. Svi znaju da ti je prvi psihijatar rekao da ne liječi ovisnike o drogama, da ne liječi ni granični poremećaj ličnosti, jer se radi o ljudima koji su „vječna, razmažena djeca koja nikad neće odrasti, i za koju terapija ne postoji“, i za petnaest minuta za koliko je to izgovorio, uzeo ti je sto maraka. Pedeset eura. Konvertovala si ih satima u glavi u razne valute. Ok, ovo zadnje možda ne znaju. Ali znaju sve ostalo.
Dašćući glasno, Lejla je došla do vrata, poluotvorenih, odakle je još uvijek čula psovke. Iznenadivši sebe, ušla je lako i kao u svoju kuću.
- Prestanite psovati – glas joj je nehotično drhtao – Došla sam vas pitati otkud vam moje svjetlo.
- Svjetlo?
- Dan i noć, dan i noć, svjetlo vam gori na balkonu. Nisam nikada vidjela da je iko promijenio sijalicu, ugasio ga. Nisam nikada nikoga vidjela, a vi ste tu. Ja isto imam svjetlo koje se nikad ne gasi. Dobro, dobro, ovo će vam zvučati sumanuto, ali imam isto svjetlo kao vaše. I da se nije pojavilo, ja ne bih znala šta bih sa svojim životom, jer...
- Dobro, dobro… Lejla – Visok, snažan čovjek u tamnocrvenom bademantilu izronio je pred nju, držeći u ruci šolju sa smećkastom tekućinom. – Popijte malo ovoga i sjednite.
- Ne pijem alkohol.
- Čaj od majčine dušice.
- Od čega.
- Od MAJČINE DUŠICE.
Ok, čovjek s vječnim svjetlom na balkonu koje niko nikad ne mijenja i koji se nikad nigdje ne pojavljuje, i koji izgleda ima sve baš tu, u tom stanu, u toj zgradi, daje joj čaj od majčine dušice. Majčine dušice.
Lejla je dugo sjedjela s majčinom dušicom u krilu. I šutjela. Progovorila je kad je otpila prvi gutljaj.
- Davno, moj otac, rekao je mom bratu da ste vi naš brat...
- Ja?
- Da u ovoj zgradi živi, odnosno da će živjeti naš brat.
- Razumijem.
- Da, i onda kad sam vidjela da vi imate isto svjetlo kao i ja, od vremena kada ga imam i ja, zaključila sam da sigurno...
- Vaš brat, alkoholičar i pisac, rekao vam je da vam je vaš otac, dementni preljubnik, rekao prije više decenija da u ovoj zgradi živi vaš brat, i to ste mi došli reći?
- Otkud vi znate da...
- Jeste mi to došli reći?
- Je… sam.
- Dobro.
Krupni je čovjek stavio svoju šoljicu majčine dušice na sto, zatim ustao, olabavio bademantil i pogledao kroz vrata svog balkona. Duboko je udahnuo, pogledao po sobi, a zatim u Lejlu, lica boje recikliranog papira, zatim rekao:
- Ja nisam vaš brat.
- Dobro.
- Nisam ja ničiji brat.
- U redu – Lejla je spustila šolju na sto.
- Ali ovo svjetlo...
- Da?
- To vam je ekološka sijalica. I nije istina da je niko ne mijenja.
- Nije? Nije istina?
- Nije. Ali to nije ono što vam želim reći, kad ste već ovdje.
Polako je odšetao do širokog regala, izvadio iz njega kutiju od bombonjere, i stavio pred njih na sto. Na kutiji su bili golubovi. Oko njih razbacane vrpce, crvene, neke omotane tako da liče na srce. „Najljepše za moju majku“, pisalo je na kutiji. Na njemačkom jeziku, koji je Lejla kratko uzalud učila u školi.
- Vi ste zbog ovoga došli ovdje.
Lejla je neko vrijeme nijemo buljila u kutiju, zatim su joj suze same počele teći niz obraze.
- Mi trebamo da vodimo tatu u dom, uskoro...
- Znam.
- A mama... mame već dugo...
- Znam.
- Dobro.
- Sad me pustite da otvorim kutiju.
Lejla je posmatrala duge, neočekivano elegantne prste krupnog čovjeka kojemu se predstavila a da mu nije znala ime, kako otvara kutiju s bombonjerom...
Nastavit će se...
Dijala Hasanbegović, Prometej.ba