Nastavak serijala priča "Bijela tajna" Dijale Hasanbegović:

1. Dolazak

2. Crveno

3. Predstavljanje

4. Otac

5. Posljednji talas

Davor je gužvao papirić na kojem je poruka potpisana sa „Otac“, uvijek ga je nosio u pantalonama. Dugo je razmišljao da li da ga pokaže djeci, je li on namijenjen samo njemu. l možda su ga poslala djeca? Okrenuo se u učionici i pogledao povrh dječjih glava. Ozbiljnih, posvećenih, nikad nasmiješenih, osim možda Samira. Ali Selma ga je uvijek osuđujuće gledala zbog toga. Selma, mala enigma iz koje kao da će svake sekunde proključati neki hladni pakao. Tako je to Davor objasnio sebi. Zaleđeni pakao je u Selmi.

- Imam pitanje za vas koje nije konkretno vezano za današnju lektiru – rekao je odjednom Davor, sam sebe iznenadivši. – Kako zovete svoje roditelje?

- Imenom, rekla je Dina, zatim pogledala u Selmu.

- Zovete ih imenom?

- Da, to je njihovo ime.

- Ali oni su vaši roditelji, je li vam nekad došlo da ih oslovljavate sa „mama“ ili „tata“?

- Nije – rekla je Selma glasnim šapatom.

- Zašto?

- Zato što oni nas zovu imenima. Ne zovu nas „djeco naša“.

Davor se sjećao nekih svojih prijatelja koji su zvali svoje roditelje njihovim ličnim imenima. Bila su to uglavnom „cool“ djeca koja su gajila prijateljske odnose s roditeljima, i pokoje dijete koje je imalo očuha ili maćehu. Nešto strašno u njemu govorilo je danas da je oslovljavanje roditelja imenima ne samo distanca, nego i prezir. I nešto u njemu je govorilo da ili roditelji ili djeca ne pripadaju jedni drugome, u raznim smislovima. Uostalom, komšinica je ponovo oprala njegovu košulju i previše naštirkala, i to ga je svrbilo po nadlakticama.

- Redovno radite poslove oko kuće ili samo kad vas roditelji zamole?

- Roditelji nas nikad ne zamole – rekla je Selma. – Radimo sve poslove u kući.

- Ne biste li trebali raditi zadaću, učiti, igrati se?

- Kaže ko? – rekla je opet Dina, pogledajući u Selmu. – Djeca ne bi trebala imati tu privilegiju da žive negdje a da ne doprinose ničemu. Uostalom, stignemo uraditi i zadaću, zar ne? A poslovi su naša igra.

Davorova leđa su se naježila kao onda kad je pogledao u oči oca na maturi, i bacio šešir svojoj simpatiji, drugom dječaku. Ali Davor nikad nije imao osjećaj da mora zaraditi svoj status u toj porodici. Iako, otac je uvijek insistirao da se zove ocem. Nedostajao je trenutak da Davor izvadi papirić iz svog džepa i pročita ga učenicima, na trenutak je bio uvjeren da je to ispravna stvar za uraditi. A onda je vidio stisnute šake. Ne, ne stisnute šake u svojim džepovima, već u malim šakama ispred sebe. Neka je poruka kolala razredom, a on ju nije smio vidjeti. Naravno.

- Šta je to? Dina, možeš li mi dati to, molim te? – Dina je brzinom svjetlosti zgurala papir u usta, ovaj put ne gledajući u Selmu.

- Djeco, recite mi, možda vam mogu pomoći...

- Pomoći u čemu – pitao je Samir, skoro ustajući sa stolice.

- Samire, sjedi – rekla je Selma, namrštivši se.

- Selma, mislim da ja ovdje određujem ko će sjesti a ko ustati – naglo je izletjelo iz Davora.

- Ovo nije vaša stvar. Vi ste naš učitelj. I to je sve što ste. I košulja vam je preštirkana za nekoga ko ne voli žene.

Davor je na sekundu ostao sasvim nijem, gledajući u Selmine goruće oči, u Dinino lice koje je izgledalo kao da će povratiti i u Samira koji je izgledao kao da gleda horor-triler. Pomislio je na sadržaj poruke koju je dobio.

„UČITELJU, BUDITE DOBRI PREMA DJECI. DJECA SE VOLE, ILI NESTANU. OTAC“

Odjednom mu je naglo pozlilo i krenuo je prema Dini i ne znajući šta radi.

- Zini! – vikao je – Zini!

- Glupačo, ne žvači nego gutaj – rekla je Selma istim kazališnim šapatom.

U potpunom neznanju, Davor je zavukao dva prsta u Dinina usta i izvukao komadić papira. Dina je ostala kašljući i plačući.

Na vlažnim je koritima svoga dlana pročitao komad papira, na kojem je hemijskom olovkom ostalo samo „... TAC“.

Nastavit će se...

Autorica: Dijala Hasanbegović, Prometej.ba