Upoznavanje
Kako to obično biva s djecom i molitvama, nijedna mu se nije uslišila. I Lejla i Tarik uspjeli su upiti svu pobunjeničku svjetlost koju je nosila njihova majka, i sav mrak ljubavi njihovog oca
Izvor fotografije: Prometej.ba
Ovom pričom nastavlja se ciklus priča Dijale Hasanbegović, priče o evidenciji otpisanih. Dosad objavljeno:
1.
2.
3.
5.
Lejlina i Tarikova majka Saliha ležala je na bolničkom krevetu okružena ekranima koji su blinkali, na kojima su skakale crvene i zelene crte i plave tačke. Iznad njene glave bila je okrugla plafonjerka i bacala sjenu na njeno čelo. Poput vijenca, pomislio je Rejhan, njen muž. Kao vijenac poljskog cvijeća. I odmah se tog sjećanja posramio, odmah je pomislio kako je to zadnje čega se sad treba sjećati. Ipak, bilo je to jedino što mu je padalo na pamet cijelu tu noć. Vijenac na njenoj glavi. U njenoj kosi. Djevojčica koja pleše u krugu svojih prijatelja, s vijencem u kosi, lako a ipak čudesno zavodljivo, kao pobunjeni anđeo.
Bio je maj, neobično topao. Bilo je, kao i uvijek što je, čudno to majsko sunce, i svijet je bio lijep i pregrijan. O majskog sunca tjemena mirišu jače nego od bilo kojeg drugog. Majsko sunce otvara lubanje i nalazi u njima divne ali lažne misli. Od majskog sunca se može poludjeti, govorila je Rejhanova majka.
Bio je maj, a ona je plesala u krugu svoje trojice braće. Njen je otac sjedio izvan kruga, ozbiljan i namršten, i nešto grickao iz kesice. Nije skidao pogleda s nje.
Od momenta kad ju je vidio, tada dvadesetogodišnji Rejhan, također nije mogao odvojiti pogled. Bilo je nešto hipnotizirajuće u načinu na koji je, naizgled nasumično, udarala stopalima u travu, kao da istovremeno i pleše i jako gazi kroz gusto rastinje. Bilo je nešto magijsko u načinu na koji su je gledala njena braća. Ali, Rejhan je to jasno osjetio, bilo je nečeg jezivog u načinu na koji ju je gledao njen otac. Sve to, sav taj anđeoski pomamljeni krug, sve je to Rejhan u jednom dahu progutao, i zaključio: ovo je žena kojom ću se oženiti. Kada postane žena, a to je uskoro.
Nikad Saliha nije postala žena, pomislio je Rejhan, gledajući njene plavičaste ruke, na krevetu, u bolnici. Bolnica je za ljude koji su u boli. Saliha je hodajuća bol, oduvijek je bila. I, bog mu pomogao, Rejhan joj to nije mogao oprostiti. Ali je to ujedno bio i razlog što ju je toliko volio. I toliko varao. Tražio je u drugim ženama radost, svjetlost, ljubav, toplinu. Ali mu je u svakoj nedostajala Salihina bol. Gledao je svoju djecu kako odrastaju, s posljedicama i sa vijencima njene boli, i molio se da nijedno ne naslijedi baš cijelu tu bol. Mrzio je sebe, ali istovremeno se i pravdao mogućnosti spasa u drugim ženama i piću. Molio se i da nijedno njegovo dijete ne poželi tu mogućnost bijega. Kako to obično biva s djecom i molitvama, nijedna mu se nije uslišila. I Lejla i Tarik uspjeli su upiti svu pobunjeničku svjetlost koju je nosila njihova majka, i sav mrak ljubavi njihovog oca. Tako to bude, kad se voli previše. Tu se uvijek pomalo i mrzi.
- Mogla bih da odrežem ostatak kose, i onda bi bilo ravno – rekla je Lejla, nakon što joj je majka ošišala makazama za šivanje. – Narast će opet, tata. Samo da Tarik bude dobro.
- Naravno, naravno da će narasti.
Rejhan se osjećao kao da je on odsjekao svojoj kćerki kosu. Kao da je on gađao Tarika kamenom. Jer, jeste. On je to učinio.
- Tarik više nikad neće biti dobro – rekla je Lejla.
Nikad Saliha nije prestala da se vrti u pomamljenom anđeoskom krugu, između svoje braće i namrgođenog oca. To je krug njenog života. Rejhan mu se samo pridružio, narednoga maja, s osamnaestogodišnjom Salihom pod rukom, u plavoj haljini. Pred matičarkom, zbunjenom zašto nikoga nema na vjenčanju, osim svjedoka, koji su bili Rejhanovi drugovi iz kafane. Rejhanovi ljudi iz kafane. Neki ljudi iz kafane.
Djeca su se rodila, ali Saliha nikad nije htjela da vidi svoga oca. Zapravo, nikad o njemu nije izustila ni riječi. Rejhanovi su se protivili braku i pozivali ih nevoljko i kurtoazno na nedjeljne ručkove. Dok odjednom, nisu prestali.
- Tata, rekao si da imam brata, u onoj zgradi prekoputa – rekao je Tarik.
- Otkud ti to?
- Pa, ti si mi rekao. Sinoć si mi rekao.
Rejhanu sve te linije života, plave, crvene, zelene, nisu bile jasne. Ali bili su zvukovi, pijuci. Kao ptice onog majskog dana kad ju je upoznao. Opet taj majski dan. I zbog toga mu je bilo jasno da je još živa i da još diše. Zapravo, bio je siguran da njoj ne može biti ništa. Ponekad mu se činilo da je radio sve to, da bi vidio da njena bol može probiti granice i reći: dosta! No, osim što je stala na prozor njihove spavaće sobe, jutro nakon što je ošišala Lejlu i gađala Tarika kamenom (kako navode svjedoci, uključujući i Lejlu), nije učinila ništa. Osim što je popila cijelu bočicu tableta i zalila Cedevitom. Pažljivo umućenom. Ni prejakom ni preslabom.
Lejla se zaklela da nikad neće biti kao svoja majka i da nikad neće oprostiti ocu. Tarik se ništa nije zakleo. Nije održao niti jedno obećanje koje je dao. Niti ono da će ostati trijezan. Trijezan se sjećao svega. Pijan isto, ali je bol bila slađa.
Skoro je zaspao, Rejhan, kad je Saliha otvorila oči. Prošle su minute, u Rejhanovoj glavi, zapravo, prošli su sati, prije nego što je pozvao doktore da im to kaže. Poželio je na sekundu da se iz njegovog života isele pobunjeni anđeli. Zatim je pogledao u okruglu plafonjerku iznad njihovih glava. I to je bio vijenac smisla.
Saliha će živjeti, i reći svoju istinu, nakon što otpleše svoj tužni, pobjednički ples.
Nastavit će se...
Dijala Hasanbegović, Prometej.ba