​Selma

Davor je sjedio na klupi do Selme u lokalnom parku. Očišćene stazice vijugale su kroz snijeg. Naslage bijelog pamuka na golom drveću izgledale su skoro kao bijeli cvat. Cijeli je razred bio u parku. Na Norin nagovor, Davor je organizirao nastavu na otvorenom. Svi su pravili papirnate zmajeve i puštali ih u hladno ali sunčano nebo. To jutro dok ga je ispraćala, Nora mu je obećala da neće izlaziti iz kuće, jer djeca su nepovjerljiva i neće mu se otvoriti ako vide još jednu novu osobu. Provela je jutro na prozoru i čekala prve zmajeve na nebu. Mogla bi vječno tako stajati.

- Čitamo – odgovorila je Selma nakon kratke pauze, ne skidajući pogled s papira i tankih letvica.

- A, odlično! Šta čitate? – Davor je pitao za biblioteku čim je došao u grad. Rekli su mu da prave biblioteke nema, da imaju samo arhivu dokumenata. Šta god to bilo, pretpostavio je da se radilo o općinskoj papirologiji.

- Važne stvari.

- Sami ih pronalazite, ili vam neko preporučuje?

- Čitamo ono što je tu – podigla je pogled sa zmaja, kratko, i oči su joj sijevnule.

- Arhivu čitate? – Selma se pravila da ne čuje.

Davora je iznenadilo kako su djeca vješta. S makazama, ljepilom, papirom, drvetom, svim. Nije bilo posjekotina, svađe, cike, smijanja. Nije bilo ničega što je viđao kod mnoge druge djece. Vidio je dva dječaka, jednog guste crne kose, drugog tamnoplave, kako se spremaju da puste prvog zmaja. Ruke su im se ispreplitale, duge i tanke, jedne tamnopute, druge bijele. Izgledalo je kao ples. Pogledao je u papirnatu čašu koju je držao u ruci, i miris kafe s mlijekom i njenu toplotu osjetio sve do mozga. Vidio je svoju matursku večer, sebe i dječaka isprepletenih ruku. Vidio je Noru koja je mahala svilenom maramom oko njih, velikog, bijelog osmijeha i rasplesane kose. Brzo je izišao iz te slike.

- Šta Vi radite u slobodno vrijeme? – iznenada je upitala Selma, gledajući ga pravo u oči.

- U gradu sam radio mnogo stvari u slobodno vrijeme. Ali i ja sam najviše volio šetati i čitati.

- Imate li djece?

- Ne... nemam djece – na trenutak mu se učinilo čudnim zašto djevojčica nije pitala prvo za djevojku. Navikao je da djeca prvo to pitaju. – Ali cijeli život sam proveo s djecom – nasmijao se, ali Selma je ostala ozbiljna.

Prva dva zmaja, jedan zeleni, drugi plavi, dizali su se. Jedan je zapeo za granu, dječak ga je pokušao rasplesti, drugi se vinuo odmah i vjetar mu je rasplitao rep u šum. Kad ga je ugledala, Nora je ispustila kratak dah, kao neko ko nema snage za jauk, i stavila ruku na prozor. Gledala je netremice, ramena stisnutih kao da nešto čeka.

- Zanimljivo je što u jednom seoskom razredu sva djeca imaju približno isto godina – rekao je Davor, otpijajući gutljaj kafe.

- Šta je tu zanimljivo? – upitala je Selma s podrugljivim tonom, blago se namrštivši. Davor se nakašljao.

- Pa, obično u selima ima djece različitih uzrasta. Ponekad su svi u istom razredu, ali dobivaju posebne zadatke, u skladu sa svojim uzrastom i dotadašnjim obrazovanjem.

- Pa eto, učitelju, manje posla za Vas – nije mogao odrediti u kojem je tačno momentu Selma postala nervozna.

- U arhivi, Selma, jesu li i vaši rodni listovi? Ili samo zapisi o događajima iz sela? Jeste li prijavljeni?

- To trebaš da pitaš gospodina Ismeta, ne mene, on radi u arhivi, on bilježi događaje, on radi sve – Selma je naglo ustala i počela trzati strunu na koju je bio nakačen zmaj – To se pita odrasle ljude, ne mene, učitelju!

- Dobro, Selma, ne ljuti se. Pitat ću Ismeta...

- I zašto tebi to treba? Samo nam trebaš izdati knjižice i diplomu kad završimo školu. Šta će ti rodni list.

Na sekundu je Davor ostao zaprepašten. Osjećao se kao da priča s odraslom osobom, a osjećaj prisilne potčinjenosti kao da mu je zaledio usne. Ismet... šutljiv, čudan, vjerovatno psihički obolio ili s nekim velikim teretom na duši, rijetko je podizao glavu i pozdravljao se, ali kad jeste, ljubazno. Ismet vodi arhivu?

Već je šest zmajeva bilo na nebu, žutih, narančastih, šarenih. Nora je stavila i drugu ruku na prozor i približila se. Njen je dah mutio staklo i prešla je jednom rukom preko vlažne magle kako bi ju obrisala.

- A sad, idem pustiti zmaja, jer imam posla. Ne mogu ovdje ostati cijeli dan.

Selma je ustala naglo, skoro skočila, otrčala sa zmajem na čistinu. Ostala djeca su se razmaknula. Njen je zmaj zasta bio najbolji. Ne veliki, žarkocrven, čvrst, a lagan. Pustila ga je kao da je cijeli život to radila. Dok se uspinjao, nije skidala iskričavi pogled s njega. Uspio je. Zmaj je uspio.

Nora je u šarenilu zmajeva, od kojih su se neki gubili u visini i odlazili, drugi padali, ugledala žarkocrvenu tačku. Skoro da je ispustila krik, zaboravila na Davorovu zabranu, zapravo, nije ni pomislila na nju, izletjela iz kuće i potrčala u smjeru parka. Ledeni joj je dah rezao grlo i prsa, ali Nora je trčala brže od vjetra. Trčala je kao onog dana kad je išla kupiti Davoru inhalator, za koji nije znala ni gdje ga tačno kupiti, niti da li ga ima. Bila je u parku brzo, na trenutak se sagela, ruku na koljenima, i hvatala dah. Sva djeca su je gledala. Davor je odmahivao glavom. Trebalo je nekoliko sekundi da Selma odvoji svoj pogled od zmaja i vidi Noru, koja se uspravila i uputila joj pogled kakav je Davor rijetko viđao. Mokri pogled, zvao ga je. Kao da su joj se oči pretvorile u dva tamna jezera. Selmine su bile kao dva kamena. Pustila je zmaja istog trena i dala se u trk, ne stazama nego preko snijega. Trčala je brže od vjetra. Snijeg je prštao i mrvio se, dižući se u zrak. Davor je, zbunjen, prišao Nori, ne rekavši ništa, i stao do nje. Od vrha brijega, pa dalje, više nisu mogli vidjeti Selmu.

Selma se na leđima spustila niz brijeg, zatim golim rukama razmaknula gomilu smrznutih grana. Izvadila je ključ iz kutije za duhan iz kaputa i otključala mala, ali teška vrata. Ušla je u prostoriju bez osvjetljenja, ali potpuno bijelu, blješteću. Na sredini je gorjela vatra.

- OČE! – dahnula je. – Oče, nije dobro. Moramo nešto poduzeti.

Nastavit će se...

Autorica: Dijala Hasanbegović, Prometej.ba