Bombonjera
Svi su bili zatočenici. Jedino je njena majka, nakon nekoliko pokušaja, uspjela napustiti tamnicu. Svojom voljom i pod svojim uvjetima, pomislila je Lejla. Svom voljom i pod svojim uvjetima ću i ja, jednom
Izvor fotografije: pigeonpedia.com
Ovom pričom nastavlja se ciklus priča Dijale Hasanbegović, priče o evidenciji otpisanih. Dosad objavljeno:
Fotelja u kojoj je sjedila Lejla, u stanu potpunog joj stranca, bila je prekrivena tankom plavom dekom na velike bijele tačke. Primijetila je oko sebe dlake od životinje, mačke ili psa, ali nikakvih životinja nije bilo u kući. Na podu je vidjela i šareno pero, koje je moglo biti od papagaja.
Čovjek u kućnom ogrtaču i papučama, s neobično dugačkim i elegantnim prstima prekriženim iznad kutije s bombonjerom, neko je vrijeme šutio i zamišljeno gledao nigdje.
- Šta je u kutiji? – upitala je Lejla. Zapravo je htjela pitati može li zapaliti cigaretu. Sad nije mogla postaviti oba pitanja.
- Nije kutija, bombonjera je.
- Šta, bomboni su unutra? Mogu li zapaliti cigaretu?
- Ne, nisu bomboni. Samo kažem da nije obična kutija.
- Šta je unutra?
Prstima koji su se izvili kao lijena hobotnica, Damir je podigao poklopac, polako i teatralno, kao da otvara kutiju iz koje bi nešto moglo jako bljesnuti, jako zasvijetliti i jako zaslijepiti. Lejla je osjetila bol u sljepoočnicama. Na tren je zatvorila oči i pokušala dozvati svjetlo u svojoj glavi. Nije se palilo. Otvorila je oči i pred sobom vidjela plitku otvorenu kutiju od bombonjere i u njoj slike blijedih i poznatih lica, presavijene omote i papire. Više je voljela da je kutija bljesnula. Više je voljela da je kutija zasjala vanzemaljskim sjajem, zatim sve potrala i sve zaslijepila.
- Nisam vaš brat. Ali vaš je otac htio da jesam.
- Ne razumijem. Mogu li zapaliti?
- Da... Pa, moja je majka živjela ovdje, u ovome stanu, u ovoj zgradi, sa mnom. Nikad nisam imao oca. Vaš je otac bio... htio je biti moj otac – Damir se zavalio na kauču, opet preplićući dugačke prste u krilu i gledajući nigdje.
- Zašto?
- Zato što je moja majka bila ljubav njegovog života – i opet, zadnje riječi su djelovale toliko melodramatično da je Lejla poželjela da je rekao kako je njihov otac ubica, silovatelj, da je pao mrkli mrak zauvijek i da se svjetlo više nikad i nikome nije upalilo.
Lejla je, kako bi odvratila pogled sa izduženog strančevog lica, pogledala u kutiju i vršcima prstiju dotakla fotografije. Na njima su bili ona i Tarik. Ona, Tarik i njena majka. Majka, uvijek s kosom preko uskog lica. Bile su i dvije fotografije na kojima je bila ona, Lejla, s repom zavezanim sa strane. Bio je to, dakle, period kad je majka odlučila gađati Tarika kamenom među golubovima, a njoj odrezala kosu s jedne strane glave.
- Nije mogao ostaviti vašu majku, rekao je da je bila bolesna. Htio je da mi budemo porodica.
- Šta si ti htio? – Lejla je u nekom čudnom i neobjašnjivom gađenju odjednom odlučila da ga prestane persirati.
- Ja nisam imao pojma. Mislim, nisam imao pojma šta sam htio. To je bio taj jedan čovjek, uvijek uglavnom pijan, uvijek velikih riječi, i njegove fotografije. Na kojima ste svi vi.
- I koliko i kad je bio u vezi sa... tvojom majkom?
- Oduvijek.
Lejla je zapalila cigaretu. Prisjetila se kako joj je Tarik kasnije pričao o očevim bajkama o bratu iz susjedne zgrade. Bila je uvjerena kako su u pitanju očeve alkoholne halucinacije. Oduvijek je imao bujnu maštu, želio biti pisac, reditelj, i na kraju nije bio ništa od toga. Danas se ne sjeća ničeg, pa niti njih. Ne sjeća se ni majke. Ali ona je se sjeća. Sjeća se majke, koju je toliko krivila, jer bila je uvjerena da je imala namjeru pogoditi Tarika u glavu, da nije gađala golubove, nego baš njega. Jer, ona je bila tu. I sad je tu. Nad kutijom bombonjera. Na kojoj su bili naslikani golubovi.
- A ova kutija...? – upitala je Lejla, a bol u sljepoočnicama je polako prolazila.
- Da, ne bih mogao tačno da se sjetim, ali prilično sam siguran da je tu bombonjeru vaš otac poklonio mojoj majci.
Bila je, dakle u pravu. Njena luda majka. Njen vječno očajni brat Tarik, vječno u nekom grču i iščekivanju. Sve je bila samo slika i laž, a jedino je ona bila dovoljno glupa da to ne vidi. Da misli da je zatočena u svijetu žene čija je preslika, i koje se srami. Bila je, zapravo, zatočenica nečeg mnogo dubljeg i mračnijeg. Svi su bili zatočenici. Jedino je njena majka, nakon nekoliko pokušaja, uspjela napustiti tamnicu. Svojom voljom i pod svojim uvjetima, pomislila je Lejla. Svom voljom i pod svojim uvjetima ću i ja, jednom.
- Ja moram da idem. – Lejla je naglo ustala, s cigaretom u rukama, ugasila ju na fotografijama, i krenula prema vratima.
- Ne morate... odmah da idete – rekao je Damir, osvrćući se čas prema Lejli, čas prema fotografijama koje su se dimile.
- Moram – rekla je Lejla.
U hodniku je stajalo upaljeno svjetlo i ona je, čini se, u jednom koraku došla do lifta.
- Imam tumor koji se mora operirati.
Dijala Hasanbegović, Prometej.ba