Ničija djeca
Izjurila je iz njegove razgranate šupe, zapela, pala, osvrnula se i vidjela najveći plamen na svijetu, za nju je to bio, u kojem je gorjelo sve što je ikad znala u životu. Da djeca mogu biti bez roditelja. Da su djeca bez roditelja svih životnih doba i uzrasta. Da ih možda nikad neće potražiti
Izvor fotografije: Prometej.ba
Nastavak serijala priča "Bijela tajna" Dijale Hasanbegović:
1. Dolazak
2. Crveno
4. Otac
6. Razgovor o svemu iz kojeg se nije saznalo ništa?
7. Nora
8. Selma
Selma je stajala na ulazu u sobu koja je pomalo izgledala kao spilja, a pomalo kao spomen-soba. Na zidovima su bili oblijepljeni članci i fotografije, mahom djece, ali i odraslih ljudi. Ljudi iz sela. Djece iz sela. Svih u istim godinama u kojima su sad. Svi su zidovi bili oblijepljeni, izgledalo je kao papirnata soba s milionima lica. Dobro, ne milionima, ali stotinama svakako. Neke su slike bile zavrnute na krajevima, neke oblijepljene trakom, neke su bile i na stropu, i činilo se kao da iz njih rastu grane.
- Oče, otkrili su sve. Došla je. Moja je majka došla, i sve će da otkriju. Učitelj me ispituje.
- Neka otkriju – glas mu je bio mlađi nego što je njegovo lice. Ali nije bio starac.
- Kako misliš, neka otkriju? – Selmi su frcale varnice iz očiju.
Sjela je ispred srednjovječnog gospodina, svog zaraslog u crnu bradu i čekala objašnjenje.
- Nas niko nije našao, niti potražio. Niko i ne zna, osim ovog sela, u koje niko ne dolazi bez razloga, da postojimo. Pusti ih, neka te vode.
- Ali ako me odvedu...
- ...Svi će znati da ima drugi, možda bolji svijet. Neka te odvedu.
„Otac“ je ustao, neko vrijeme posmatrao zidove, zatim počeo da kida slike. Ruši figure, cijepa crteže. Selma je vrištala kao da je neko vadi iz utrobe. Cijelo se zdanje pretvorilo u vrtlog papira i slika. Papirića koje su djeca i odrasli slali njemu, ocu. Slika koje su mu dali.
- Napolje! Izlazi napolje! I ne vraćaj se više – vikao je prestravljenoj Selmi.
- Oče!
- Ne zovi me tako! Nikad me niko nije tako zvao. Vi zaslužujete da vas neko tako zove. Neko ko vam je otac, ko vam je majka. Zar ne shvataš? Svi smo mi zarobljenici moga uma, moga. Ovo mjesto ne postoji, i sve što trebaš je željeti iz njega izići.
- Ne želim! Moja mama me ostavila...
- Tvoja mama, Nora, nikad nije ni znala da postojiš?
- Pa kako je onda...
- Pratila je Davora. Pratila ga je cijeli život. Saznala sve njegove tajne. I kako je dospio ovdje, i to zna...
- Kako je dospio ovdje?
- Tražeći oca.
- Nije mi jasno, tražeći, tebe?
- NE! Ne mene. Njega.
- Šta? Šta pričaš?
- Nađi ih, sjednite na autobus i otiđite odavde?
- Šta će biti s tobom? S ostalima?
- Možda... možda nas neko dođe potražiti. A možda i ne. Nama je dobro ovako.
Iz ugla je, posve miran kao da će da zaliva cvijeće, izvadio kanister benzina i polivao po pećini. Selma je vrtištala, isprva jako, a onda sve tiše.
- Ako ti želiš da izgoriš, i ja ću. Sve si mi dao.
- Ništa ti nisam dao, nisi nikad odrasla, nisi nikad upoznala roditelje. Napolje! Napolje, kad kažem!
Selma je gledala u šibicu koju je zapalio i kao da je vidjela odraz njenog plama u svojim očima. Ta je šibica u tom trenutku postala za nju životni plam. I čudno je kako je taj čovjek, pomislila je Selma, znao tačno šta u svima njima da probudi. Shvatila je da želi da živi. Izjurila je iz njegove razgranate šupe, zapela, pala, osvrnula se i vidjela najveći plamen na svijetu, za nju je to bio, u kojem je gorjelo sve što je ikad znala u životu. Da djeca mogu biti bez roditelja. Da su djeca bez roditelja svih životnih doba i uzrasta. Da ih neko možda nikad neće potražiti. Nikad. I da su nju potražili.
Dok je došla do sela, svi su bili na ulicama i gledali plamen. Selma je vikala i vrištala kao opsjednuta, ljudima oko sebe.
- Napolje! Izlazite napolje odavde! Neko vas možda traži... neko.. neko...
Na vratima Davorove kuće, stajala je Nora. I pogledi su im se sreli u rasplamsalom ludilu.
Nastavit će se...
Autorica: Dijala Hasanbegović, Prometej.ba