Serijal priča "Bijela tajna" Dijale Hasanbegović:

1. Dolazak

2. Crveno

3. Predstavljanje

4. Otac

5. Posljednji talas

6. Razgovor o svemu iz kojeg se nije saznalo ništa?

7. Nora

8. Selma

9. Ničija djeca

Otac je ustao u zoru i organizirao sve. U potpunosti je zatvorio grad. Naoružani odrasli i djeca opkolili su sve izlaze. Nije ga to pretjerano brinulo, samo je morao to da odradi. Lako će sa Davorom i Norom. Oni neće preživjeti. Ali kako će ovaj šok preživjeti stanovnici? Ovakvo nešto se Ocu nikad nije desilo. Ne otkako je odlučio da osnuje ovo mjesto kao utočište za neželjene duše i neželjenu djecu. Djecu koja su ostavljena i odbačena. Da, učinio je dobro djelo. Učinio je dobro djelo i za duše odraslih koja su od boli zbog gubitka vlastite djece izgubili bitku. Vratio ih je u život. Možda to nije neki život, nikakav poseban, ali bolje nego smrt. Bolje nego vječni pakao. Jer, Otac je bio siguran, ako ne bi bili u paklu, bili bi zatočeni između svjetova, kao sve duše koje ne mogu naći mir.

Ono što ga je brinulo bila je Selma. Bilo je nešto u njoj, za što je smatrao da je jače od njega samog. Način na koji je ona rukovodila njegovim poslovima, njena odanost, nipošto slijepa, nego kao rezultat neke unutrašnje odluke, neporecive. Ponekad ga je strašila. Ali ona je bila sve što mu je trebalo, saveznik dječijeg lica, kako bi ostvario svoj san. San koji je počeo sanjati još davno, kad se jednog sniježnog jutra njegova žena spakirala i odvela njihovo dvoje djece, da se više nikad ne vrate. A tako je žarko želio biti dobar otac. I gle sad! Sad je Otac, ako ne baš svakom djetetu u gradiću, onda jeste Selmi.

Davor i Nora su također ustali u zoru.

- Kako si saznala da je tvoja kći ovdje?

- Pratila sam tebe.

- Kakve veze ja imam s tim? Postoji razlog zašto sam ovdje?

Nora je odlučno vezala pertle na čizmama.

- Postoji. Ja...

- Zašto nije s tobom?

Oklijevala je da odgovori, ali znala je da sada mora.

- Nakon mature, kad smo se rastali... nakon one noći. Ostala sam trudna.

Davor je stajao, kao ledena statua.

- Ti si otišao, znaš već s kim – nasmiješila se kutom usana – i ja nisam željela da remetim tvoju slobodu. Koju si napokon dobio. Rodila sam Selmu, i dala je na usvajanje. I tad je počelo. Sanjala sam je svaku noć. Sanjala sam je do jučer. Prepoznala sam je odmah. Selma je tvoje dijete.

Tišina je bila i kratka i beskrajna. I trajala je i dok su hodali do Selmine kuće, na kraju grada. Onda su vidjeli naoružane ljude i djecu ispred kuća, i bilo im je jasno da neće tako lako napustiti grad. I u tom trenutku, ispred njih je izišla krupna figura, čovjeka u smeđem krznenom kaputu, gole glave i dugačkog lica kojem se nije mogla odrediti starost.

- Želim da vidim Selmu – rekla je Nora bez pozdrava, mirno i glasno, kao da taj čovjek stoji pred njom cijeli njen život. .

- Nećete vidjeti nikoga. Vratit ćete se odakle ste došli, pod mojim uvjetima.

- O, ti znaš da je ovako moralo biti – rekao je Davor, sam sebe iznenadivši – Da sam morao doći ovdje, da sam morao dobiti otkaz, i da neću biti primljen niti u jednu drugu školu. Ovako je moralo biti.

- Selma! – kriknula je Nora iz sveg grla. – Selma izađi napolje! MI smo tvoji roditelji, a ovaj čovjek nije vaš otac. – okrenula se prema naoružanoj djeci – Niko od ljudi s kojim živite nisu vaši roditelji – ostajala je bez daha – Niti je on ikome otac! Selma.

Prozor od spavaće sobe naglo je ciknuo. Selma je u sobi na drugom spratu kundakom od puške razbila prozor i zatim skočila u duboki snijeg. Nora joj je prišla trkom, dok su ljudi u čudu spuštali puške. Selma je bacila svoju. Zagrlili su se. Davor je stajao, ruku spuštenih niz tijelo, a Selma ga je gledala preko Norinog ramena.

Najednom, Davor je vidio nešto što nikad prije nije mogao zamisliti. Gledao je ljude kojima su puške ispadale iz ruku. Gledao je duboki snijeg kako se naglo topi i pretvara u bujicu. Vidio je zatim, kako izlazi sunce, rano za zimsku zoru, i vidio osmijehe na njihovim licima. Kako se topio snijeg, tako su se oni, onako osmijehnuti, topili u u žute sunčeve zrake. Tužan i ruku također spuštenih niz tijelo, Otac se topio sa snijegom, ne ispuštajući ni glasa.

Voda im je bila već do koljena, popeli su se na podzid od kuće. Bacili su pogled na brdo iznad grada, i vidjeli djecu, svu djecu koja su tu živjela, kako stoje poredani kao životna straža, kao živi štit. I nisu nigdje nestali. Čekali su ih.

Autorica: Dijala Hasanbegović, Prometej.ba