Sirija više nikada neće biti ono što je bila. Niti ju najnovije rusko bombardiranje u korist održavanja na vlasti predsjednika Assada može stabilizirati, niti će ju sada već višegodišnja američko-europska vojna intervencija demokratizirati. Najvjerojatniji ishod svih ovih sukoba je totalna anarhija, guranje zemlje i regije u posvemašnje bezvlašće.

Postoji realna opasnost da se Sirija pretvori u Libiju. Naivni američki ”izvoznici demokracije” nikako da nauče neke osnovne lekcije. Rušenje diktatora, koliko god bilo poželjno, samo po sebi ne donosi slobodu i demokraciju. Pogledajmo što je nastalo od Iraka nakon rušenja Saddama Husseina i kako izgleda Libija poslije likvidacije Moamara Gadafija.

U Siriji su konflikt dodatno zakomplicirali i situaciju znatno pogoršali ruski zračni napadi. Rusija, naime, uz neke ISIL-ove ciljeve, uglavnom bombardira snage sirijske (prodemokratske?) oporbe, koje su inače obučili i naoružali američki specijalci. Sirija je tako postala poprište sukoba vojnih velesila, a postoji ozbiljna opasnost da konflikt poprimi šire dimenzije. Analitičari upozoravaju da bi se nakon Sirije SAD i Rusija mogli sukobiti i u drugim zemljama regije, na primjer u Jemenu.

Moskva očito nije spremna sa Zapadom sudjelovati u zajedničkim inicijativama na rješavanju sukoba u Siriji. Umjesto toga je postala jedna od strana u ratu, koja se otvoreno uključuje u sukob u korist ”šijitske osovine” koju čine Iran, Irak i sirijski režim.

Putin je iskoristio sporost i neodlučnost SAD-a i ubacio se u to područje demonstriranjem vojne sile i preuzimanjem diplomatske inicijative kao ključni posrednik na Bliskom istoku.


Stotine tisuća kršćana su protjerane sa svojih drevnih ognjišta i tisuće su pobili militantni islamisti. Već prije dvije godine je nadbiskup Selwanos Boutros Alnemeh, metropolit Sirijske pravoslavne crkve za Homs i Hamu, ukazivao na masakr kršćana u nekim gradovima središnje Sirije. Čitava sela su razorena, a kršćanske crkve razrušene. To je potaklo neke kršćane da izraze podršku ”sekularnom” režimu predsjednika Assada


Ruska intervencija u Siriji, osim geopolitičke, ima i svoju religijsku dimenziju. Ruska pravoslavna crkva (RPC) je dala otvorenu potporu Putinovoj politici i blagoslovila intervenciju koju su neki brzopleto proglasili svetim ratom, a drugi križarskim pohodom protiv islama.

Ruska agencija Interfax je citirala službenog glasnogovornika RPC Vsevoloda Chaplina koji je izjavio: ”Borba protiv terorizma je sveti rat i danas je naša zemlja vjerojatno najaktivnija snaga u toj borbi u svijetu.” Kako se moglo i očekivati, radikalni odgovori džihadista nisu izostali.

Sirijski ogranak terorističke grupe Al Kaida Al-Nusra Front objavio je audioporuku svog lidera, u kojoj se ruska vojna intervencija u Siriji naziva “novim križarskim pohodom.”

U međuvremenu se javljaju i kršćanski lideri različitih denominacija koji drže da ruska potpora održavanju režima daje neke nade za ugrožene vjerske slobode.

Oni ističu da je Assad sekularist koji se bori protiv islamskih ekstremista te da barem poštuje prava kršćanske zajednice. Sve više je onih koji odaju priznanje Rusima koji su navodno prepoznali opasnost u kojoj su se našli kršćani u Siriji. Sirija je značajan dio kolijevke kršćanstva. Grad Damask se proslavio spektakularnim obraćenjem Savla iz Tarza koji je tamo postao apostol Pavao, najučinkovitiji evangelizator naroda u 1. stoljeću i najplodniji pisac ”Novoga zavjeta”. Sirijska Antiohija (danas poznata kao Antakya, grad u Turskoj na granici sa Sirijom) je pak postala misionarsko središte s dalekosežnim rezultatima po buduću ekspanziju kršćanstva.


Sirija više nikada neće biti ono što je bila. Niti ju najnovije rusko bombardiranje u korist održavanja na vlasti predsjednika Assada može stabilizirati, niti će ju sada već višegodišnja američko-europska vojna intervencija demokratizirati. Najvjerojatniji ishod svih ovih sukoba je totalna anarhija, guranje zemlje i regije u posvemašnje bezvlašće


Kršćani su početkom 20. stoljeća predstavljali oko 30 posto sirijske populacije. Na početku ovoga rata bilo ih je nešto više od 10 posto. Sunitski muslimani čine oko 70 posto populacije, dok su 12 posto alaviti, članovi heterodoksnih šijita kojima pripada i predsjednik Bashar al-Assad.

Prema podacima iz 2014. od 2,4 milijuna kršćana u Siriji na prvome mjestu bila je Pravoslavna crkva s 35 posto, zatim Armenska apostolska crkva s 22 posto, Katolička crkva u četiri obreda (rimokatolici, armenski katolici, latini i kaldonski katolici) s nepunih 19 posto, zatim Sirijska pravoslavna crkva s oko 10 posto, protestanti s dva posto, Sirijska katolička crkva s 4 posto, Aramejska crkva s malo manje od četiri posto te Asirska crkva s Istoka s dva posto.

Opstanak svih njih je upitan pod navalom radikalnih islamskih grupa koje žele zavladati Sirijom i koje su nametnule šerijatski zakon u područjima pod svojom kontrolom.

U četiri i pol godine krvavog rata u Siriji, u kojem je poginulo više od 250 tisuća ljudi, a raseljeno više od 10 milijuna, stradalo je najviše kršćana. Prije rata kršćani su uglavnom naseljavali područja Damaska i Alepa, a u Homsu su živjeli u dolini poznatoj kao Dolina kršćana. U Homsu i okolici živjelo je oko 150 tisuća kršćana; danas ih nema ni tisuću, a njihovi vjerski objekti su uglavnom razoreni.

Usprkos statusu manjine kršćani su oduvijek spadali među sirijsku elitu. Bili su natprosječno školovani i poslovno uspješni, a smatralo ih se glavnim promicateljima pluralizma i sekularne države.

Iako su, kao i ostali stanovnici Sirije, imali ograničena građanska prava i političke slobode, cijenili su prava i zaštitu koje je manjinama pružao režim Hafeza al-Assada koji je vladao od 1971. do 2000. i kojeg je naslijedio njegov sin Bashar.

Kada su u ožujku 2011. krenuli prodemokratski protesti, mnogi kršćani su htjeli ostati neutralni. Ali ih je eskalacija nasilja sve vise uvlačila u sukobe u kojima su mnogi izgubili živote.


U četiri i pol godine krvavog rata u Siriji, u kojem je poginulo više od 250 tisuća ljudi, a raseljeno više od 10 milijuna, stradalo je najviše kršćana. Prije rata kršćani su uglavnom naseljavali područja Damaska i Alepa, a u Homsu su živjeli u dolini poznatoj kao Dolina kršćana. U Homsu i okolici živjelo je oko 150 tisuća kršćana; danas ih nema ni tisuću, a njihovi vjerski objekti su uglavnom razoreni.


Sve češći i glasniji pozivi na stvaranje islamske države u Siriji najavili su kompletno istrebljenje ”nevjernika i bogohulnika”, kako se opisuju kršćani.

Stotine tisuća kršćana su protjerane sa svojih drevnih ognjišta i tisuće su pobili militantni islamisti. Već prije dvije godine je nadbiskup Selwanos Boutros Alnemeh, metropolit Sirijske pravoslavne crkve za Homs i Hamu, ukazivao na masakr kršćana u nekim gradovima središnje Sirije.

Čitava sela su razorena, a kršćanske crkve razrušene. To je potaklo neke kršćane da izraze podršku ”sekularnom” režimu predsjednika Assada.

Situacija je doista krajnje paradoksalna. Islamski ekstremisti primaju punu financijsku i vojnu pomoć od zapadnih sila, dok istovremeno nanose neopisive patnje kršćanskim manjinama koje nastoje protjerati iz čitave regije.


Usprkos statusu manjine kršćani su oduvijek spadali među sirijsku elitu. Bili su natprosječno školovani i poslovno uspješni, a smatralo ih se glavnim promicateljima pluralizma i sekularne države.


To je glavni razlog zbog kog su se neke kršćanske grupe obratile Rusiji za pomoć. Svijetu je premalo poznato da se u Kremlju nedavno razmatrala mogućnost prihvaćanja apela 50.000 kršćana jedne sirijske regije da kolektivno postanu ruski državljani u nadi da će tako biti zaštićeni od progona sve brojnijih neprijatelja u Siriji.

Rusija s potpunom podrškom moskovskog patrijarha postaje sve utjecajnija u regiji. Vladimir Putin počinje voditi politiku koja postaje sve sličnija onoj ruskih careva, te tako, uz ostalo, postupno postaje zaštitnikom istočnih kršćana.

Nekim svojim potezima zadobiva simpatije kršćana diljem svijeta, a uloga zaštitnika ugroženih kršćana jača njegovu političku poziciju i u Rusiji, gdje Pravoslavna crkva doživljava svojevrsnu renesansu kao partner vlasti i glas naroda.

Novine Vatican Insider u svom komentaru navedenih geopolitičkih transmutacija pita da li je itko prije 20 godina mogao predvidjeti da će u jednoj velikoj krizi na istu stranu stati Papa i predsjednik Rusije, a na drugu Amerika i njezini saveznici!

Uz dozvolu uredništva, tekst prenosimo s cijenjenoga portala autograf.hr

Link na izvorni tekst: Putin spašava kršćane u Siriji!? autor: Peter Kuzmič