U čemu najviše prepoznajem etničku diskriminaciju? Upravo u tome. Uhvatićemo se za najmanju slamku i izvući nacionalističko-etnički motiv sukoba.“

Prema imenu se određuje i sav daljnji odnos prema osobi, nastavlja Filip. Kad se upoznaješ sa nekim prva stvar koju kažeš nekome je svoje ime, a ako to ime nije iz one vjere koje je osoba puna predrasuda sa kojom se upoznaješ, tu završava sav potencijal budućeg prijateljstva.

„Ja nisam birao da se rodim kao Filip. Ja sam možda ateista. Možda sam Pastafarijanac i nosim cjediljku za makarone na glavi – džaba, nisi Fuad i nećeš nikada biti ništa više od slučajnog prolaznika. Ista stvar je i ako si Fuad u drugim djelovima države, Lazar u trećim, Sulejman u četvrtim, Zuhra u petim, Jelica u sedamnaestim. Ime ti je kamen spoticanja. Mi to ne primjećujemo ali ocjenjujemo ljude po imenu isto kao što ocjenjujemo ljude po fizičkom izgledu. Šta prvo primijetite na plavuši sa velikim sisama. Velike sise. Šta prvo primijetite na Lazaru Jovanoviću. To da je četnik.“

filip andronik

Filip Andronik

O postavljanju minobacača na Trebeviću

Da je apsurdno živjeti u zemlji i gradu koji su puni predrasuda i etničkih podjela, potvrđuje i Filipovo vrlo neobično iskustvo jedne sasvim obične šetnje po Trebeviću, jednog sasvim običnog, mirnodopskog dana, gotovo dvadeset godina nakon rata, gdje se navedena podjela prema imenu pretvorila u svoju suprotnost.

„Hodao sam s prijateljem kroz RS, od Trebevića ka Lukavicu kada su se ispred nas zaustavila policijska kola. Bilo je baš filmski, dolazi nam policijski auto u susret, koči ispred nas i preprečuje nam put. Prvo su nas legitimisali a potom tražili da im kažemo odakle dolazimo (iz Sarajeva) i šta radimo ovdje (šetamo). Da, šetamo. Nas dvojica planinarimo, a za taj vikend je bila najavljena kiša te smo umjesto na planinu otišli šetati po selima na Trebeviću. No dobro, dosadna subota, policija maltretira strance u sredini, šta još ima novo. Stvar se komplikuje kada policajci javljaju centrali da su nas našli i kada im centrala javlja da nas privedu. U autu počinju prijetnje kao ‘znate li gdje ste došli, mogao vas je neko ubiti’. Zašto? Zato što šetamo? Dolazimo u stanicu, gdje nam korpulentni policajac širokog vrata naređuje: ‘Hajde neka uđe jedan koji neće puno srati’. Počinje ispitivanje o tome odakle smo došli, gdje idemo, sa kim smo pričali. Zašto smo došli ‘praviti sranja u njihovoj zlatnoj dolini’. Znamo li da nas je neko mogao ‘roknuti’? I trebao je. Ama o čemu govorite?! Nemamo pojma ni o čemu takvom. Mi šetamo! U rancu nam sendvič i termosica! Ali jok, ne posustaju. Ko vam je komandir, ko vas je poslao…

Kada smo po 716. put ponovili da nemamo pojma o čemu govore, popustili su, rekli nam da je nas dvojicu, vehabija, prijavio ratar koji je naš pomak rukom kao „idemo u tom pravcu“ shvatio kao, ni manje ni više, pokaz ka lokaciji gdje ćemo postaviti minobacač i dići u zrak izvor rijeke Tilave. Pustili su nas ubrzo bez ikakve papirologije i sl. Potreseni, otpješačili smo natrag do grada.

Danas se mogu smijati tome kako sam ja, Filip, proglašen vehabijom, ali kada si u situaciji da razmišljaš da svakog trena možeš ‘pasti niz stepenice’ jer si se ‘opirao privođenju’ to nije nimalo smiješno“.

Na papiru – Džedaj

Upitan za osjećaj pripadnosti sredini u kojoj je odrastao i u kojoj i danas živi, Filip odgovara:

”Kako mogu pripadati društvu kojem je bitnije kako se zovem i kojeg, a po njima nekog moram, boga štujem nego kakav sam kao čovjek i šta radim. Kako mogu pripadati društvu u kojem nisam Bosanac i Hercegovac nego Bošnjak, Srbin ili Hrvat. Nisam Bošnjak, nisam Srbin i nisam Hrvat. Ako imam samo tri opcije pripadanja docrtaću četvrtu – Džedaj. U Hrvatskoj je nakon nedavnog popisa stanovništva bilo 84 građanina koji su, pod etničkoj pripadnosti ”ostalo”, odabrali ”ostalo” i kao vjeroispovijest. Znači 84 ostala ostala. Od 4.000.000 stanovnika. To je procenat i društvo ostalih ka kojem ciljam na našem popisu”.

| Novinarka: Tamara Zablocki |

Lične priče o diskriminaciji | Prometej.ba u suradnji s jednakost.ba

(Budi građanin/građanka)

Dajana Simeunović | Nacionalnost važna za posao u kladionici

Osvit Seferović | Ostali moraju biti ravnopravni