U toj utakmici postigao je i svoj posljednji pogodak za Juve, a na kraju je podigao i pehar prvaka Italije, inače 30. za Juventus računajući i dvije titule koje su oduzete zbog navodnog namještanja utakmica. Odlazak velikog igrača bio je u velikom stilu! Kakav je bio i njegov dolazak.


Nogomet sam ozbiljno počeo pratiti sa svojih 6-7 godina, znači na prijelazu tisućljeća. Moj stariji brat navijao je za Milan, pa su po kućnim vratima i prozorima bile izljepljene slike i iscrtano ime AC Milana. Kako mlađi teži da bude suprotnost starijeg, tako sam i ja odabrao Juventus za svoj omiljeni klub. Međutim, ne samo težnja suprotnosti, tu je bilo i nešto drugo što je učinilo da zavolim Juve. Upravo tada kad je Juve osvjio moje simpatije, Torinom, ali i cijelom Europom harala je velika nogometna legenda, Alessandro del Piero. Tako se bližilo i svjetsko prvenstvo 2002. godine, a ja sam završavao prvi razred osnovne škole. Tada je među djecom bilo popularno iskupljanje sličica i ispunjavanje reprezentativnih albuma. To sam radio i ja. Braća su mi govorili da se kanim toga jer to nema smisla. Onda se oglasio djed i dao mi nešto novca da kupim sebi nove paketiće sličica. I upravo sam u njima dobio svoga omiljenog Alexa. Bio sam veoma sretan. To je nešto što ću pamtiti cijeli život. Kao i finele Lige prvaka 2003. godine. 120 minuta strepnje. I onda penali. Zavukao sam se pod stol i gledao krajičkom oka. Ali nadanja su pala u vodu. Te večeri veselili su se drugi. Milan je pobijedio, a ja nisam dugo mogao zaspati. Del Piero me je jednostavno očarao Juventusom. Zato ga vrijedi bolje upoznati.


Svoju nogometnu karijeru započeo je u Padovi, da bi sa svega 18 godina došao u svoj dom- Juventus. Ubrzo je uslijedio i prvi nastup za Staru Damu, a već u drugom zabio je i svoj prvijenac. U prvoj utakmici koju je započeo od prve minute zabio je hat-trick. Uslijedila je serija povezanih odličnih partija koje su Del Piera učinile vođom na terenu istisnuši legendarnog Roberta Baggija s te pozicije. Sve ostalo bila je povijest.


Pod njegovim dirigiranjem na terenu Juventus je stigao do četiri Scudetta u pet godina. Ali tada nastupa najteža etapa u povijesti Stare Dame. Juve biva izbačen u Seriu B zbog namještanja rezultata. Oduzeta su im dva Scudetta, većina prvotimaca napušta Juve...Ali Alex tada izjavljuje: Un cavaliere non lascia mai una signora. (Pravi gospodin nikada ne napušta damu). Tom je rečenicom definitivno zauvijek kupio nogometni dio mojih emocija, a vjerujem i svih Juventina. Ostankom u Juventusu u najtežim trenutcima njegove povijesti, Del Piero je pokazao svoju istinsku veličinu, dakazao je da nije samo nogometna, nego i ljudska veličina. Dakazao je svoju privrženost klubu unatoč korumpiranom čelništvu kluba i vjernost navijačima koji su uz njega bili proteklo desetljeće i pol. Del piero je definitivno time zaslužio mjesto vječite legende Juventusa, ali nogometa općenito.


AscpE7CCIAAyrYh


Povratnička sezona Juvea u Seriu A bila je prilično uspješna. Odmah je izborena Liga prvaka gdje su u skupini bili s velikim Real Madridom. Svježe se sijećam što je Alex učinio od tog madridskog velikana: Madriđani su obje utakmice bili dotučeni, a u tom dvomeču Alex je postigao 3 gola. Cijeli Santiago Bernabeo je bio na nogama, ali je ovaj put pljesak isprosio upravo del Piero.

 

{youtube}88Hne58eq5o{/youtube}

 

Navijači Reala rijetko znaju dati pljesak protivniku, ali se tada nisu mogli suzdržati. Tako se Alex uvrstio u društvo Maradone i Ronaldinha kojima se Bernabeo tekođer poklonio. Za vrijeme pljeska krv je u meni kipjela od silne radosti i ponosa. Bilo je to i svojevrsno priznanje meni samome jer sam uvijek sam sebe uvjeravao da je Alex najbolji igrač. Iako nikada nije dobio zlatnu kopačku niti zlatnu loptu, del Piero je po mnogočemu postao legendaran već tijekom svoje igračke karijere. Tu legendarnost stekao je svojim igrama, ponašanjem na terenu, svojim potezima i posebnom karijerom bez ikakve mrlje. To uspjevaju samo rijetki sportaši. Kada se sve sumira, Alessandro del Piero je tijekom svoje 19-godišnje karijere u dresu Juvea zabilježio više od 700 nastupa, zabivši pritom 289 golova. Ukupno je osvojio 18 trofeja, a u dresu Stare Dame odigrao je više od 48 000 minuta, što bi, kad bi igrao neprekidno, bilo više od mjesec dana provednih na terenu. Same te brojke govore o kakvoj se sportskoj veličini radi.


delpiero-juve-fk


Današnji nogomet ima sve manje takvih nogometnih legendi. Uz Alexa, tu su još uvijek aktivni Giggs, Raul, Seedorf, Zanetti i još poneki. Nogomet sve više gubi draž i postaje sredstvo putem kojeg veliki bogataši izražavaju svoju silnost. Svatko se može kupiti novcem (mlađi Ronaldo je primjer). Pojavljuju se umjetni klubovi kao što su Manchester City, Malaga itd. To je upravo ono što prave nogometne ljubitelje odbija od svakog zanimanja za nogomet. Jedino te velike nogometne legende ostaju veze između njih i nogometa. Alexov klub nam može biti primjer kluba suprotnog od umjetnih: klub s poviješću, s desecima trofeja, s velikim legendama. Del Piero se oprostio od dresa Stare Dame. Prilikom njegovog izlaska s terena u 59' utakmice posljednjeg kola Serie A, publika je ustala na noge i pljeskala legendi na odlasku sve do kraja utakmice. Bilo je veoma dirljivo. Mada to nije razumski, stvori se neka vrsta emotivne veze spram takvih igrača. Oni postanu dio tvoga života. Zbog toga suze nisu mogle a da ne krenu. Nogomet će mnogo izgubiti u ovoj legendi. Bar će nas Alex svojim petama, dalekometnim udarcima i slobodnjacima uzbuđivati i naredne sezone, ali u dresu nekog drugog kluba: najavio je odlazak u neki klub izvan Europe, jer u Italiji za njega postoji samo Juventus.


Vjerni navijač Juventusa Mato Šarčević